𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Četvrto poglavlje

„Nema ničeg." - oglasila se snuždeno, još jednom uvlačeći ruku unutra, ali nije bilo aposlutno ništa. Vratila se na pod, rukama prelazivši kroz kosu.

„Probaj da odvežeš konopac s mojih ruku." - reče muškarac kao da je to očas posla, a ona prevrnu očima. Pošla je iza njega i proučavala čvorove. Nisu bili komplikovani, mada je opet morala da razmisli kako najbrže da ga izvuče i pobjegne zajedno sa njom. Znoj je oblio i neprestano ga je brisala. Duboko se kajala što se našla u svemu ovome. Od mutnog vida nije znala ni šta pokušava da uradi sa njegovim svezanim rukama.

„Ne mogu da te oslobodim. Ne znam šta da radim." - preplašeno je rekla, a on uzdahnu.

„Smislićemo nešto. Izaći ćeš sigurna, obećavam ti." - koliko god nije vjerovala u to šta priča, nešto je navodilo da se sabere i protrlja lice. Ulivao je sigurnost i brigu koju nije osjetila već duže vrijeme. Pokušavajući da dođe sebi i posluša ga, legla je jače na trosjed, a odmah nakon toga čula je kako je nešto zveknulo. Skočivši na garnituru još jednom, odlučila je da zavuče ruku unutra i za divno čudo imala je što da nađe. Izvukla je ni manje - ni više nego nož koji se obično koristio za lov. Iznenađena i puna nade, pogledala je u nepoznatog koji je sa istim emocijama gledao i u nju. Oboje su bili podstaknuti da se bace na posao i vade odatle. Precizno idući po konopcu lijevo - desno, posjekla se na palac, ali sada nije smjela ni sekunda da se izgubi. Ignorišući to, rastrgla je posljednji dio i prilika konačno ustade sa stolice, okrenuvši se i gledajući je zahvalno. Obio je vrata kao od šale i uzeo nož od Beatris.

„Dovoljno si ga koristila. Opasno je." - na to ona poče da se smije, sve dok mu nije vidjela šake koje su bile modre. Kroz izmaglicu sjećanja ukazalo joj se kako je njihov provalnik pao na pod baš onog momenta kada je tamnokosa htjela da mu zada udarac.

„Ti si me spasio? Pretpostavljam da si zato završio ovdje."

„Završio sam ovdje zbog nepažnje. Bilo je dovoljno da ga ispustim iz vida na sekund, pojavih se tu gdje sam sad." - sa gađenjem reče, pa se ispravi.

„Na kraju se ispostavilo da sam sa razlogom bio nepažljiv. Dok ne dođeš bezbjedna kući, pod mojim si nadzorom." - ništa joj nije bilo jasno i imala je gomilu pitanja u glavi, ali se trudila da ga ne davi sa svakim. Pitala je samo osnovna.

„Šta taj čovjek želi?"

„Tvoju majku. Istražio sam sve što je bilo do mene. Pozajmljivala je pare od njega i potajno su se viđali. Trebala je da mu vrati poveću svotu novca, nego je odlagala sve dok nije odlučio da poduzme neki vid akcije. Htio je da te otme. Tu se već pojavljuem ja i ostatak priče znaš." - ne znajući šta da kaže ili kako da reaguje, promatrala ga je kako pokušava da obije bravu na zadnji ulaz, dok konačno nije uspio i nisu ugledali tmurno nebo i plac.

„Zašto baš ti?" - na to postavljeno pitanje je uzdahnuo, slegnuvši ramenima.

„To mi je posao. Možda ti nekad i otkrijem svoju tajnu." - završili su na taj način svu priču, a ona nastavi da ga prati u stopu. Hodali su poveći dio puta, a zatim izađoše na onaj glavni i nedugo nakon uđoše u ulicu gdje ona živi. Nisu išli direktno do njene kuće, već su se sakrili kod jedne zabačene prodavnice i uzeli da popiju malo vode. Beatris je imala osjećaj da će se onesvijestiti.

„Moramo do moje majke i da zovnemo policiju." - bacivši bocu vode u kantu, odmahnuo je glavom.

„Idemo do tvoje majke kao da se ništa nije dogodilo. Prepusti amatera meni, ne policiji. Tako ste i dalje ugrožene" - ne znajući da li je to ispravna odluka ili nije, ostala je nedorečena. Čim krenuše natrag, čula se škripa guma i ovaj povuče Beatris za ruku i ponovo uđoše u prodavnicu. Kroz staklo se jasno dalo vidjeti kako poznata, zlokobna prilika žuri ka njima, misleći da su svezani.Zato su morali da reaguju hitro i potrče ka njenom domu i odu. Bol u predjelu noga i stomaka postajao je sve veći, a umor obimniji i jedva je čekala da se sve ovo završi. Otvorila je vrata kao luda, puštajući da udare o zid. Njene majke nije bilo nigdje od predviđenih prostorija. Po cipelama u hodniku znala je da je stigla iz bolnice.

„Idem da se umijem. Sačekaj me pa ćemo njenim kolima da krenemo." - puštajući strah i paranoju na kratko, vrata kupatila su bila odškrinuta, tako da ih je blago gurnula i umalo povratila po podu. Ne sjeća se šta je prvo rekla, niti uradila. Samo zna da je počela da vrišti iz sveg glasa i da drma majku koja je mrtva ležala u kadi, prerezanog grkljana. Mazila je po kosi i licu, ne mogavši da se odvoji od nje.

„Izvini, izvini... Trebala sam da te čuvam." - govorila je uprazno, sve dok je poznata muška ruka nije uhvatila za rame i podigla, a potom čvrsto zagrlila, mazeći je po kosi.

„Policija je na putu. Držim te, tu sam." - milovao je i tješio, znajući da je ona upravo dobila ranu koja nikada neće moći da zacijeli. Ubistvo majke.

Novo poglavlje je tu! Uživajte čitajući. Hvala vam na svoj podršci.