𝐁𝐞𝐬𝐦𝐫𝐭𝐧𝐚 𝐁𝐞𝐚𝐭𝐫𝐢𝐬

Peto poglavlje

Te noći nije mogla da se smiri. Jecala je i drhtala od tuge i krivice koju je osjećala, ne dajući sebi prostora da to zacijeli kako treba. Znala je jedino da sve svali na sebe, kao da je ona počinilac ovog nezapamćenog zločina, a ne psihopata za koju nije čula već duže od nedjelju dana.

„Pobrinuo sam se za to. Neće te više uznemiravati." - bilo je sve što je rekao smeđokosi, za koga je saznala da se zove Džo Daglas. Odsjela je u njegovom apartmanu i boravila je u njemu većinu vremena sama, jer je on radio kao istražitelj u Džeksonvilu i imao je posla preko glave, pogotovo jer su morali da pomognu u rješavanju slučaja koji se ticao njene majke. Jedva ga je viđala. Možda dva do tri sata dnevno i to kada dođe kući i ode da spava. Bezbroj puta je dežurao dok ona ne završi sve svoje i ode da spava, a isto toliko puta je tješio da se ne uguši u suzama dok je ne obali san. Na sahrani je jedva progovorila. Njen otac je takođe bio nedorečen, ali je to nije zanimalo. Izjavio je saučešće sa svojom novom ljubavnicom i njenim djetetom, koje Beatris nije voljela čim ga je ugledala. Sve u svemu, bilo je haotično. Uzela je pauzu od ljetnje škole koja je za nju trebala ponovo da počne sjutra. Nije joj se dalo da ide. Džo je insistirao da žali u miru. Čula je da je Pakston htio da je obiđe, ali je svakako odbijala da ga vidi. Nakon one rasprave, od koje je prošlo zaista puno, nije željela ni da ga pogleda. Molila se da je našao novo mjesto u klupi. Sada je najviše zahtijevala samoću u toj ustanovi. Mimo svega toga Džoa; dvadesetpetogodišnjeg momka koji se za nju zauzeo kao da je zna cijeli život. Uspješnog muškarca koji je imao izvrsne ocjene na univerzitetu da je mogao da prekine sa studijama i da se odmah zaposli. Beatris mu se iz sveg srca divila. Pored svih obaveza je brinuo o njoj. Donosio joj večeru i pripremao doručak iako nije bio izvrstan kuvar. Njoj je sve odgovaralo jer je bilo iz srca, i što je najvažnije - jer joj je pomogao da se oporavlja malo po malo. Svakog dana je jačala, iako se plakanjem uspavljivala skoro svako veče. Džo je sve to razumio i imao strpljenja za njene napade histerije i osvetoljubivosti, kao i žaljenja i bola koji je bio nesnosan.

„Ti si moja odgovornost sada, mlada damo." - govorio bi kad god bi se požalila kako je teret, znajući da više ne treba o tome da se raspravlja. Jednostavno ga je zavoljela svim srcem. Iako je nekad maštala i sanjala igrom slučaja da su nešto više.

Ali to je nemoguće.

Sa njim je zacijelio cijeli bolni momenat sa Pakstonom prije dvije godine koji je i dalje progonio. Zavoljela je sebe i uramila slike sa majkom u predjelu gdje je ona boravila u novom okruženju. Slike sa tatom nije imala, osim one od prije, kada je bio totalno drugi čovjek. Taj čovjek je sada uspomena. Kao što je svaki lik u romantičnoj drami djevojci koju obrlati. Znala je da je pukla čim upoređuje to sa lektirama i izvlači pouke iz njih, sklapajući ih da daju smisao njenoj situaciji. Valjda te gimnazija učini takvom; poludiš načisto.

Na kraju krajeva, iako se nosila sa ogromnim odlukama, izborima i gubitkom, ipak se nekako sve činilo lakše za podnijeti jer nije bila sama. Usamljenost koja je zarobila konačno je popustila i predala joj ključ spasa da se oslobodi.

„Hvala što si me uzeo pod svoje." - pričala mu je prošle noći uz večeru, a on se široko osmijehnu, ljubeći je u kosu. Ježila se od njegovih poljubaca koji, iako su (istini na volju) bili kratki, opet su bili puni empatije i to joj je stvaralo prijatnost i sigurnost. Ponajviše njegov dodir. Morala je da se sabere. To je sve zvučalo tako pogrešno, iako usitinu nije željela tako da zvuči. Razlika je bila manja, oko šest godina i par mjeseci, a njeno punoljetstvo je izvlačilo da ne završi neko u zatvor. Uostalom, jedva je dala sebi o tome da misli. Obično bi pustila film ili učila ono što je propustila. Znala je da je to, makar kako je ona vaspitana, djelovalo zabranjeno. Ali nije mogla da odoli. Nikako. Ili joj se bar tako činilo na momente. Stoga joj ništa nije preostajalo nego da potisne osjećaje i ne da im vazduha, jer je znala da je to samo odbrambeni mehanizam da zaboravi na bol prouzrokovan smrću. Ako je išta znala, to je da joj sada niko nije trebao. Apsolutno niko.

Uživajte u novom poglavlju. Volim vas i hvala na podršci.