Trag Krvi

Poglavlje 2

Put je trajao gotovo dva i pol sata i Sebastijan je odahnuo kada je prošao pokraj table na kojoj je stajao natpis Tinjan i ušao u gradić koji je bio tipičan za taj kraj. Male i uske ulice u kojoj se jedva mimoiđu dva automobila, kuće i zgrade većinom starije od sto godina, a u samom centru na travnatoj površini nalazilo se malo dječje igralište ograđeno kamenom ogradom. Kako nije bio siguran kamo bi točno trebao ići parkirao se uz jednu od starih zgrada i nastavio pješice. Naspram velike gradske vreve ovo mjesto je bilo tiho i mirno. Savršeno za nekoga tko želi pobjeći od užurbanog stila života, gužvi i stresa. Dan je bio sunčan, bez oblaka i sa laganim južnim vjetrom koji je prolazio kroz krošnje hrastovih stabala i palmi njišući ih u laganom ritmu. Sebastijan je stavio sunčane naočale i prošetao. Duga i bogata povijest ostavile su trga i veliku ostavštinu u tom malom mjestu. Od prekrasne barokne crkve, suhozida, županskog stola za kojim su pod širokom krošnjom stabala zasjedali suci pa sve do stare, kamenom popločene ulice gdje su nekada bila stara gradska vrata. Pomislio je kako će Veronika sigurno uživati u čarima ovog malog mjesta. Putem je sreo starijeg čovjeka koji se sa punom plastičnom vrećicom očito vračao iz dućana i pitao ga gdje bi mogao pronaći načelnika. Muškarac ga je uputio i nastavio dalje lijenim korakom uživajući u proljetnom suncu. Zaključivši da je dosta razgledavanja, Sebastijan se pješke uputio južnom cestom i već nakon pet minuta brzog hoda ugledao je veliko parkiralište, poštanski ured i općinsku zgradu. Čim se predstavio na porti odmah su ga odveli u ured gdje ga je dočekao nizak, proćelav muškarac u ranim četrdesetim. Odmah je ustao i preko stola pružio Sebastijanu ruku.

- Hvala vam što se došli tako brzo. Molim vas, sjednite.

Mladi istražitelj spustio se na stolac znatiželjno čekajući da čuje o čemu se zapravo radi.

Stariji muškarac otkopčao je tamno plavi sako i sjeo u fotelju nasuprot Sebastijana. Djelovao je smeteno i neodlučno kao da ne zna kako bi započeo. Pročistio je grlo i nesigurno progovorio.

- Čovjek kojeg sam poslao k vama možda je malo pretjerao u opisu našeg problema, no mogu razumjeti zaključke ovdašnjih ljudi.

- Kako to mislite? Zbog čega možete razumjeti da su pomislili kako je riječ o vampiru?

Načelnik je nervozno vrtio kemijsku olovku između prstiju dok mu je pogled pao na otvoreni rokovnik pred njim.

- U posljednjih mjesec dana dogodilo se nekoliko incidenata. Ljudi su nestajali iz svojih domova i vratili se nakon dan dva ispijeni sa ranama na vratu i rukama.

Sebastijan se namrštio.

- Koliko ljudi je do sada tako stradalo?

- Osmero. S tim da su neki nestajali po dva ili tri puta.

- Postoji li neki obrazac? Nestaju li samo žene ili djevojke?

- Ne, potpuno je nasumično. Nestajali su svi. Od muškarca u sedamdesetim do mlade djevojke od petnaest godina.

- Što na to kažu liječnici i policija?

- Policija je povećala ophodnju i to je sve, a liječnik je utvrdio da je svakome oduzeta gotovo litra krvi.

- Nikakve druge tragove nasilja nisu pronašli? Masnice, tragove vezanja ili tako nešto?

- Ništa, a ljudi se ne sjećaju ničega. Doduše neki su spominjali crnu sjenu kako se nadvija nad njih, a prije toga kucanje na vrata ili prozore.

Sebastijan je nekoliko trenutaka šutio dok su mu misli ubrzano radile. Očito je da netko oponaša vampirske napade. Netko tko vjerojatno ima pozadinsko znanje o medicini. Sigurno vađenje krvi nije jednostavan posao, a sve žrtve vratile su se žive i zdrave. Sa litrom krvi manje, ali ipak zdrave.