Trag Krvi

Poglavlje 7

Sebastijan je cijeli tjedan jedva čekao petak kako bi vidio Veroniku, a sada kada je konačno stigao nije bio siguran da li je pametno da ona dođe ovdje. Čudne, glupe i opasne situacije koje se događaju iz dana u dan pomalo su ga zabrinjavale i bojao se za njenu sigurnost. Nervozno je šetao apartmanom sa mobitelom u ruci vagajući odluku da li da joj javi da ne dolazi ili da ju čeka na autobusnoj stanici. Duboko u sebi je znao što će odlučiti, no pokušao se barem natjerati da prevlada razum. Davno je shvatio kako mu sav razum negdje ispari kad je Veronika u pitanju stoga se spustio u stolicu i tipkao njen broj mobitela pitajući se kada je postao toliko, kako bi rekao Filip pekmezast da ne može tjedan dana bez nje. Već nakon prvog zvona javila se vedrim glasom.

- Hej! Evo upravo se spremam. Autobus kreće u pola jedanaest.

Njezin glas odmah mu je izmamio osmijeh na lice.

- Čekat ću te na kolodvoru i nemoj spremati puno odjeće.

- Zašto?- u glasu joj se jasno čula zbunjenost.

- Zato jer ti neće trebati.

Nasmijala se na način od kojeg je Sebastijanu poskočilo srce, a kroz tijelo prostrujali žmarci.

- Zar me cijelo vrijeme misliš držati u apartmanu?

- Naravno da ne. Mislim te cijelo vrijeme držati u krevetu.- odgovorio je sa širokim osmijehom.

- Jesi li ti zaboravio da si otišao tamo raditi?

- Ja ću raditi kad ćeš se ti odmarati, bez brige sve sam isplanirao.- rekao je na što se ona slatko nasmijala.

- Mogu si misliti. Idem sad da mi ne pobjegne bus. Vidimo se uskoro, volim te.

- I ja tebe.

Prekinuo je poziv i zamišljeno gledao pred sebe vračajući misli natrag na slučaj. Jučer, čim je Filip otišao bacio se na traženje mjesta gdje napadač vadi krv otetim ljudima. Znao je da je za to potrebno neko zabačeno mjesto, daleko od očiju, stoga je pretraživao sve prazne kuće, zgrade i ruševine izvan naselja, no nije pronašao apsolutno ništa. Sto puta je u sebi prokleo budalu koja to radi i zadaje mu glavobolje. Tko god da je morao je priznati da je prilično lukav i oprezan, no napravit će pogrešan korak kad tad, a onda je s njim svršeno. Jedva je čekao da ga zgrabi za šiju i prilijepi nekoliko šamarćina samo zato jer ga je toliko namučio. Jedini solidan trag koji za sada imao je Mladen koji mu je jučer izbušio gume i tvrdio da mu netko poručuje da nije dobrodošao. Učinak droge na kojoj je bio danas bi već trebao prestati stoga je odlučio krenuti ranije u Pazin kako bi razgovarao sa njim i zatim pokupio Veroniku na kolodvoru. Bacio je brzi pogled na sat zatim požurio u kupaonu kako bi se istuširao i obrijao.

Četrdeset minuta kasnije parkirao je automobil ispred policijske stanice i brzim koracima ušao unutra.

- Dobar dan, ja sam Sebastijan Marks.- rekao je pokazavši iskaznicu sredovječnoj ženi za pultom- Došao sam razgovarati sa muškarcem kojeg ste jučer priveli, zove se Mladen...

- Da, da, ravno niz hodnik pa treća vrata lijevo.- uputila ga je ljubazno sa širokim osmjehom.

- Hvala vam.- uputio joj je jedan od svoj svojih šarmantnih osmjeha i nestao u hodniku.

- Jesi li ga vidjela?- upitala je sva zajapurena svoju kolegicu koja je gledala preko zaštitnog stakla za Sebastijanom.

- Uh da! Da nam je koji takav ovdje rado bi onda dolazila na posao.- odgovorila je sa osmjehom.

Tog trena iz hodnika je izašla mlada policijska službenica na čijem licu je također blistao osmijeh od uha do uha. Brzo je prišla pultu i gotovo zavjerenički upitala: