Trag Krvi

Poglavlje 13

Hmm

Bilo je sve što je u posljednjih sat vremena Veronika čula od Sebastijana. Prozor dnevnog boravka bio je potpuno oblijepljen samoljepljivim papirićima na kojima su pisale do sada otkrivene činjenice o slučaju Jure Grano. Veronika je u tišini promatrala svog dečka kako namršteno zuri u njih. Ruke je prekrižio na prsima i svako malo napravio nekoliko koraka lijevo desno.

- Hmmm...

Morala je suspregnuti smijeh jer je već počeo zvučati kao da gunđa.

- Govori na glas.- rekla mu je, na što se on zbunjeno okrenuo prema njoj.

- Molim?

- Pokušaj razmišljati na glas. Možda će ti biti lakše, a i ja ću moći sudjelovati.

Nasmiješio joj se jednim od onih svojih osmijeha od koji joj je uvijek poskočilo srce, a zatim potvrdno kimnuo.

- Da rezimiramo.- počeo je i prišao prozoru - Sve žrtve imale su iste simptome. Dezorijentiranost, gubitak osjećaja za vrijeme i halucinacije. Sve te simptome izaziva Ketamin koji sam pronašao kod "simpatičnog" doktora.

Pogledao je Veroniku na što je ona potvrdno kimnula zatim nastavio.

- Sve žrtve su dale isti opis napadača. Crna sjena koja prilazi sve bliže i zatim mrak.

- Što je zajedničko žrtvama?- upitala je.

- Baš ništa, osim da su svi iz ovog kraja. Moj susret sa nadrogiranim Mladenom, onim koji mi je probušio gume - objasnio je - mi nije dao puno korisnih informacija i on je govorio o jednoj osobi. Netko mu je prišao sa leđa i u lice puhnuo bijelu prašinu. Kada je droga počela djelovati dobio je upute da me upozori da se maknem odavde.

- Znaš li o kakvoj je drogi riječ?- sad je i ona stala ispred prozora gledajući šarene papiriće.

- Na žalost ne.

Trenutak je zastao odsutno si češkajući bradu. Sve što je do sad saznao upućuje na doktora. On jedini ima opremu za vađenje krvi, kod njega je pronašao sredstvo koje inače koriste veterinari, pomoć u svemu tome mogla mu je dati njegova medicinska sestra. Sve se toliko lijepo poklapalo da mu je upravo to i bilo sumnjivo. Što ako mu netko namješta? Ali tko? I zašto?

- Hmmm...

- Nastavi.- ponuka ga ona.

- Od kada sam stigao ovdje nije se dogodila ni jedna otmica što znači da netko prati što ja radim i kuda se krećem. Tko god da je oprezan je i mislim da će mirovati dok god sam tu.

- Možda bi mogao otići. Zapravo, mogao bi se praviti da si otišao, a u stvari se zadržati negdje u blizini.

Sebastijan se nakon trenutka razmišljanja široko nasmiješio i povukao ju u zagrljaj.

- Pametno moje. To je jako dobra ideja. Idem odmah reći načelniku da je moj zadatak riješen i da danas odlazim.

- Misliš da će on to razglasiti?

- Vjerojatno, ali ću i za svaki slučaj reći svima koje sretnem. Vijest će putovati brže.

Spustio je jedan brzi poljubac na njene usne zatim se uputio prema vratima.

Veronika je gledala u njegova široka leđa kako se sve više udaljavaju sve dok nije izašao i zatvorio za sobom vrata. Tek tada je klonula na trosjed i dopustila si da joj se na licu ocrta zabrinutost. Koliko god se trudila ne misliti na Helenu ona joj se uporno prikradala izazivajući joj nemir. Još uvijek nije rekla Sebastijanu za nju. Svaki puta kada je čvrsto odlučila da je upravo sad pravi trenutak da mu kaže, obuzeo bi ju takav strah da se nije mogla natjerati da progovori. Stoga je šutjela. Šutjela je i pravila se da je sve u redu, da ništa ne prijeti njihovoj sreći i miru. Bila je svjesna koliko je njen strah nerazuman i bezrazložan, no nikako se nije mogla otresti osjećaja da će se dogoditi nešto grozno ako se Sebastijan sretne sa njom. Nije bila ni svjesna koliko je duboko zapala u misli prevrćući sve moguće scenarije Sebastijanove reakcije sve dok on nije banuo u apartman.