Trag Krvi

Poglavlje 15

Olujni vjetar nosio je sitne kapljice kiše i šibao zabrinuta lica Sebastijana i Veronike. Njihovi pogledi bili su uprti u otvoreni grob u kojeg su vodile drvene stepenice.

- Ne misliš valjda ući unutra?

Veronika je protrnula na samu pomisao spuštanja u tamnu raku.

- Nije baš da mi se ide, ali moram. Sakrij se uz spomenik i javi mi ako se netko pojavi.

Progutala je knedlu straha koja joj se stvorila u grlu i odmah napravila kako je rekao. Sebastijan je oprezno stao na prvu stepenicu testirajući njezinu snagu. Bila je čvrsta, stabilna i nije škripala. Dakle, stepenice su bile nove. Polako se nastavio spuštati nadajući se da ga ništa iznutra neće zgrabiti za nogu.

Raka je bila dublja nego što je mislio, puno dublja od standardna dva metra i odahnuo je kada je konačno stao na čvrsto tlo. Tama je bila toliko duboka da stvarala gotovo klaustrofobičan osjećaj i nekoliko trenutaka, Sebastijan je samo mirno stajao i pokušavajući dobiti osjećaj o prostoru. Kako se to pokazalo bezuspješno upalio je malu baterijsku svjetiljku čiji je snop svijetla udario u kamene ploče na podu. Mladi istražitelj iznenađeno podigne obrve i svijetlo usmjeri na zidove. Kao što je i očekivao, zidovi su također bili popločeni sivim kamenom. Na spojevima svake ploče virili su sitni korijeni biljaka i visjeli poput konaca. Pred njim se nalazilo nešto poput hodnika i on oprezno prijeđe tih nekoliko metara i nađe se u nevelikom prostoru koji je nalikovao bunkeru. Nekoliko drvenih stupova podupiralo je grede na stropu koje su pak držale neku vrstu panela. Pomislio je kako pod i zidovi djeluju puno starije od stropa i stepenica. Netko je definitivno radio preinake. Spustio je snop svijetla pred sebe i istog trenutka osjetio trnce nelagode. Na kamenom podu stajao je požutjeli stari madrac pun tamnih mrlja za koje je Sebastijan pretpostavio da su od krvi. Pored madraca stajala je velika narančasta, plastična kutija sa crnom ručkom za nošenje. Polako, gotovo oklijevajući je prišao i oprezno podigao poklopac otkrivši njen sadržaj. Kao što je i očekivao, pronašao je široku iglu spojenu na gumenu cjevčicu i nekoliko praznih vrećica. Pribor je izgledao čisto što definitivno bio dobar znak. Proučavajući prostor Sebastijan je pomislio kako nije ni čudo što nigdje nije mogao pronaći mjesto gdje navodni vampir oduzima krv. Nikada ne bi ovdje tražio, a ovo mjesto je pronašao zahvaljujući prikazi jezive Ivane. Što je ona uopće radila ovdje, baš pred ovim grobom? Da li je upletena u cijelu ovu priču? Uzdahnuo je prošavši prstima kroz kosu pitajući se što da radi. Mogao bi čekati unutra, ali mu se nikako nije milila ideja da sjedi u mračnoj grobnici. Uostalom, Veronika bi morala biti sama pored ulaza, a to mu se još manje sviđalo. Njegovu dilemu prekinuo je Veronikin zabrinuti glas.

- Netko dolazi!

Ugasio je bateriju i brzo se popeo uz stepenice zatim oprezno provirio van.

- Lijevo iza onog visokog spomenika.

Jedva je čuo njen šapat jer je snažni vjetar neumorno šumio iznad njihovih glava. Ona je u ležala na trbuhu skrivajući se iza nadgrobne ploče i napeto promatrala crnu sjenu kako se šulja i prilazi sve bliže. Sebastijanove misli radile su sto na sat. Da pričeka kada dođe bliže i jednostavno ga zgrabi? Da li odmah izađe van i da se u potjeru za njim? Ni jedna ideja nije bila naročito pametna jer se uvijek može izvući na to da je samo šetao. Mora ga uhvatiti na dijelu.

- Što sad?

Veronikino pitanje natjeralo ga je da donese odluku.

- Sad ćemo se hrabro povući.

Da je situacija bila drugačija nasmijao bi se njenom šokiranom izrazu lica, no ostao je ozbiljan i izašao van iz rake puzeći na trbuhu.

- Brzo za mnom!