Trag Krvi

Poglavlje 12

- Ovaj doktor Frankenstein sigurno nešto muti. Zašto nije zvao policiju nakon što sam mu provalio u ordinaciju?

Sebastijan je nervozno šetao apartmanom i svoje sumnje dijelio sa Veronikom.

- Moram priznati da je to malo čudno, da.

- Ovdje je sve čudno! Imam osjećaj kao da tražim dva počinitelja.

Spustio se na stolac pored nje i nervozno protrljao čelo.

- Nešto mi uporno promiče.

- Hoćeš da ostanem ovdje s tobom i pomognem ti?

Sebastijan se nasmijao kao da je upravo rekla dobar vic.

- Kako bi mi ti mogla pomoći?

Čim je izgovorio te riječi shvatio je da se zaletio. Veronika se uspravila na stolici i probadala ga pogledom. Imao je osjećaj kao da će svakog trena iz njenih crnih očiju početi letjet munje.

- Jesi li se ti to meni obratio s visoka?

- Ja!- gotovo je uzviknuo - Ne bi ja ni za živu glavu. Samo sam mislio...

- Što si mislio?

Glas joj je bio leden zbog čega se Sebastijan nervozno promeškoljio na stolici.

- Mislio si da ti ne mogu pomoći jer sam žensko?

- Ne!

- Nego?

Zurio je u nju nadajući se da će mu sinuti kakav pametan odgovor.

- Jesam li ti rekao da danas izgledaš posebno lijepo?!

Nije ni trepnula, a u očima joj je i dalje bjesnila oluja koja je prijetila da će izaći na površinu. Uzdahnuo je shvativši da neće uspjeti izbjeći svađu.

- Ovo nije igra Veronika, ne želim da ti se nešto dogodi.

- Bila sam i u gorim situacijama i to upravo sa tobom.

- Jesi, a ja te ne želim ponovo izlagati opasnostima. Ako imaš kakvu ideju reci mi ju, ali na teren ne ideš.

- Bit ću mamac.

U prvi tren je šokirano zurio u nju, a zatim je toliko naglo ustao da je srušio stolac.

- Nema proklete šanse! Zar si se posvađala s mozgom?!

- Mislim, da si i sam svjestan da je to dobra ideja.- odgovorila je mirno, zatim ustala i stala pred njega.

- To je glupa ideja!- vikao je.

- U čemu je problem? Imat ću šoker, a ti ćeš iz prikrajka paziti na mene.

Čvrsto ju je zgrabio za ramena u želji da ju protrese kako bi joj izbacio tu suludu ideju iz glave, no umjesto toga oštro joj se obratio.

- Slušaj me ti luda ženska glavo! JA sam glavni, zadatak je MOJ, JA odlučujem kako će se voditi istraga i JA kažem; nema jebene šanse da te koristim kao mamac! Jel ti jasno?

Noć je bila neobično topla, a nebo posuto milijunima zvijezda koje su veselo treperile i stvarale gotovo bajkovit prizor. Veronika se sa pobjedničkim smiješkom šetala pustim ulicama Kringe dok ju je Sebastijan nečujno pratio iz mraka i neprestano mrmljao sebi u bradu.

- Glupa, glupa ideja. Mora biti po njenom.

Nije micao pogleda sa nje ni na sekundu. Toliko ju je pozorno pratio da se nekoliko puta gotovo zaletio u stablo ili nečiju ogradu, a kako je noć odmicala sve više je gubio nadu da će se napadač uopće i pojaviti. Veronika je zastala i umorno se naslonila na jednu od starih oronulih zgrada. Promatrala je puste ulice i tamne sjene pitajući se u kojoj od njih se skriva Sebastijan. Znala je da je ljut, no njegovo ponašanje je previše zaštitničko i nije željela da se prema njoj odnosi kao da je od stakla. Bacila je brzi pogled na sat i zgroženo shvatila da je tek pola jedanaest. Noć je tek počela, a nju već noge bole od hodanja. Kako je ovo bila njena ideja nije se imala pravo žaliti, stoga je odmjerenim korakom nastavila dalje prema crkvi sv Petra i Pavla. Zamišljeno je promatrala baroknu građevinu očima umjetnika koji vidi ljepotu u svemu, a prelijevanje svijetlosti bijelim kamenim tornjem probudi u njoj želju da naslika prizor pred sobom. Iz misli ju je prenuo tihi štropot koji je dopirao negdje iza njezinih leđa. Trnci nelagode penjali su joj se uz kralježnicu dok se ona oprezno okrenula i očima pretraživala mračne dijelove ulice. Na trenutak je pomislila da je to Sebastijan, no tu je misao odmah odbacila. On je naprosto previše vješt da bi se tako odao, stoga je ovo morao biti netko drugi.