Trag Krvi

Poglavlje 19

Prošlo je gotovo tri tjedana od kada su Sebastijan i Filip prekinuli svaku vrstu kontakta i Veronika je imala osjećaj da će poludjeti. Kada nije bio na poslu, Sebastijan je hodao stanom poput zvijeri u kavezu. Nije imao volje za ničim jer sve što je prije radio u slobodno vrijeme, radio je sa Filipom. Veronika, koliko god se trudila nije mogla nadoknaditi muško društvo. U jednom pokušaju da ga barem nasmije, komentirala je jednu atraktivnu ženu koja je prošla uz njih na ulici riječima - Vidi ove male. - Sebastijan se suho nasmijao i spustio joj poljubac na sljepoočnicu sa riječima - Hvala na tome, ali nemoj to raditi. - Prijedlog da se zajedno napiju je također odbio i njoj je polako ponestajalo ideja. Današnji dan nije bio nimalo drukčiji. Gledala ga je kako ide iz kuhinje u boravak, zatim iz boravka u sobu pa opet natrag cijelo vrijeme gunđajući sebi u bradu i već joj je bilo dosta toga.

- Molim te, idi van!

Viknula je najednom zbog čega je on stao i zbunjeno ju pogledao.

- Ha?

- Nemoj ti meni ha! Izađi negdje van. Kružiš okolo ko' satelit i neprestano gunđaš. Izađi van, prošeći ili sjedni negdje i popij nešto, ali samo idi jer me izluđuješ!

Iznenađeno je trepnuo zatim se oklijevajući uputio prema vratima.

- Pms ha?

- Idi!

- Dobro, dobro idem.

Znao je da se u posljednje vrijeme ponaša baš najbolje i nije se čudio što ju živcira zato se bez protivljenja pokupio i ostavio je malo samu da se odmori od njega. Hodao je svojom uobičajenom rutom i gledao kako se noć polako spušta na grad. Razmišljao je da li da ode do ureda i malo ubije vrijeme u poslu koji se nagomilao od kada ga nije bilo, no nije imao volje. U posljednje vrijeme nije imao volje za ništa. Umjesto u ured odlučio je svratiti u kvartovski kafić i popiti pivo da malo rashladi glavu. Unutra ga je dočekala uobičajena atmosfera. Iz zvučnika su dopirali zvukovi rocka koji su se stapali sa glasovima gostiju. Šanker je točio kavu na aparatu i veselo mu mahnuo zatim odmah izvukao bocu Ožujske i stavio na šank. Sebastijan ju je usput pokupio i sjeo za slobodni stol u kutu. Bilo mu je neobično sjedit sam, no činilo se da će se morati priviknuti na to. Otpio je dva duga gutljaja i taman kada je pomislio kako bi mogao od nekoga užicati cigaretu, vrata kafića su se otvorila i na njima je zastao mladić koji je mrkim pogledom kružio prostorijom. Sebastijan je i više nego dobro poznavao takav pogled. Klinac je tražio nekoga i nije imao dobre namjere. Njegovo mladoliko lice odavalo je čvrst karakter, kratko ošišana smeđa kosa bila je nehajno raščupana, a traperice poderane na koljenima i crna kožna jakna upotpunjavale su sliku mladog buntovnika. Sebastijan je zaključio kako bi se moglo odigrati nešto zanimljivo, stoga se udobnije namjestio i promatrao.

Mladićeve tamne oči najednom su prikovale za muškarca koji je sa prijateljima sjedio u za jednim od središnjih stolova i glasno se smijao. Bez trunke oklijevanja, mladić se brzim koracima spustio niz stepenice i već trenutak kasnije zgrabio muškarca za ovratnik jakne i gotovo ga podigao sa stolice.

- Mislio si da te neću naći smeće jedno!

- Puštaj me balavac jedan!

Muškarac se pokušao osloboditi, no mladićeve ruke držale su ga poput željeznih kliješta. Jedan od muškarčevih prijatelja je naglo ustao kao bi mu pomogao, no mladić ga snažno gurnuo natrag u stolicu.

- Ti miruj! S tobom nemam nikakvog posla.

U kafiću je zavladala gotovo mrtvačka tišina. Jedino su tihi zvuci Opće opasnosti koji su dopirali iz zvučnika ublažavali napetost.

- Koji kurac hoćeš od mene?! - vikao je muškarac i dalje se pokušavajući osloboditi.

- Hoću da se vratiš sa mnom u Karlovac i preuzmeš odgovornost za dijete koje si napravio mojoj sestri.