Trag Krvi

Poglavlje 4

Veronika si je priuštila nešto duže spavanje jer je toga dana imala dva predavanja tek kasnije popodne. Dok je ležala u krevetu pogled joj je pao na praznu stranu postelje gdje bi trebao spavati njen muškarac. Njegovo mjesto bilo je hladno i pusto, a ona je imala osjećaj kao da ga nema puno duže od jedne noći. Privukla je k sebi njegov jastuk i udahnula poznati miris od kojeg bi joj srce snažnije zakucalo. Bilo je pomalo smiješno što joj već toliko nedostaje, no nije si mogla pomoći. Nedostaje joj što se sada ne može stisnuti uz njega da ju ugrije dok je jutro kao danas pomalo hladno. Nedostaje joj njegovo mrmljanje da je hladna kao sladoled jer se uvijek nekako uspije otkriti preko noći. Nedostaje joj njegova ruka omotana oko njenog struka dok ju grli sa leđa. Čvršće je zagrlila njegov jastuk i još jednom duboko udahnula njegov miris zatim se natjerala da ustane prije nego je spopadne još veća sjeta. Dok je obavljala svoju jutarnju rutinu neprestano je očekivala da će banuti na vrata sa onim svojim drskim poluosmijehom na usnama od kojeg uvijek osjeti žmarce u trbuhu. Stan je bio previše pust bez njega. U tišini je ispijala kavu držeći šalicu između dlanova i zamišljeno gledala pred sebe kada ju je prenulo zvono na vratima. Nitko osim Filipa nije dolazio nenajavljeno stoga je radoznalo otvorila vrata i ugledala visoku, vitku plavušu bujnih oblina koja je čini se također bila iznenađena Veronikom.

- Zar ovdje više ne živi Sebastijan Marks?- glas joj je bio promukao od cigareta čiji miris se širio iz nje poput kakvog parfema.

Veronika je prekrižila ruke na prsima i naslonila se ramenom na okvir vrata. Već je nekoliko puta imala razgovore sa djevojkama s kojima se Sebastijan zabavljao prije nego je nju upoznao. Ona je otjerala njih pet, a tko zna koliko ih je on otpravio dok je ona bila na akademiji. Već je pomišljala kako bi joj bilo jednostavnije da je dala oglas u novine ili objavila na jednom od onih velikih reklamnih ploča na trgu.

- Sebastijan još uvijek živi ovdje, ali sa mnom.- naglasila je sa mnom.

Plavuša je iznenađeno podigla svoju savršeno nacrtanu obrvu dok joj je u plavim očima bljesnulo nešto opasno. Odmjerila je Veroniku od glave do pete zatim se drsko nasmijala.

- Promijenio mu se ukus koliko vidim.

Iz nekog razloga Veronici je ova djevojka bila užasno antipatična. Da li je to zbog njenog tona kojim joj se obraćala ili zbog njenog drskog stava nije znala. Ostale koje su dolazile je pomalo i žalila, no ovu bi najradije gurnula u lift i pritisnula sve tipke da se vozi barem deset minuta prije nego ode k vragu od kuda je i došla. U skladu sa svojim damskim odgojem, nasmiješila se što je ljubaznije mogla.

- Sebastijan je na putu i ne znam kad će se vratiti.

- Dobro, reci mu da ga je Helena tražila.- rekla je nakon trenutka šutnje u kojoj je pomno proučavala Veronikino lice- Reci mu da želim razgovarati s njim.

Veronici se nije svidio osmijeh koji je imala kada je to rekla. Kao da joj je razgovor s njim bio posljednja stvar na pameti. Zabacila je gustu, plavu kosu sa ramena i uputila se prema dizalu ostavljajući Veroniku da namršteno gleda za njom. Vrata lifta ubrzo su se otvorila i djevojka je elegantnim korakom ušla unutra i pri tome u velikom ogledalu popravila nabore uske plave košulje koja joj je isticala oči.

- Imaš li prezime Helena?- sjetila se Veronika upitati.

Plavuša se okrenula i zabacila kosu kao da je na modnom snimanju i sa osmijehom odgovorila.

- Marković. Helena Marković.

Vrata lifta su se zatvorila i tako sakrila njen samodopadan osmijeh dok je Veronika od njenih riječi osjetila mučninu u želucu. Samo jednom je čula to ime i prezime kako sa gađenjem silazi sa Sebastijanovih usana. Do tada ju je poznavala samo pod nazivom Zmija. Tako, a i gore zvali su ju svi njegovi prijatelji i obitelj kad god bi ju se spomenulo. Helena Marković, žena koja je izigrala Sebastijana pobjegavši s njegovim prijateljem i njegovom ušteđevinom negdje izvan države prije gotovo četiri godine. U trenutku prepoznavanja Veronika je osjetila strahovit bijes, ali i zrnce straha. Straha da će ta žena otvoriti stare rane i ponovo povrijediti Sebastijana. Vratila se u stan, zatvorila za sobom vrata zatim se leđima oslonila na njih dok su joj misli ubrzano letjele glavom. Što da radi? Da li da mu kaže ili prešuti?! Odmah je odbacila tu misao. Ne smije mu to prešutjeti, no nešto je morala poduzeti. Situacija je zahtijevala detaljniju analizu i nekoga tko će moći razmišljati hladne glave, stoga je brzo uzela mobitel i nazvala najbolju prijateljicu. Mobitel je dugo zvonio i taman kada je Veronika htjela prekinuti poziv javio se pospani ženski glas.