Trag Krvi

Poglavlje 10

Sa prvim jutarnjim zrakama Sebastijan se parkirao ispred zgrade apartmana i umorno spustio glavu na naslon sjedala. Opet se vraća praznih ruku. Bez novih tragova i bez Jure Granda. Dok je patrolirao okolnim mjestima u glavi mu se neprestano ponavljao neobičan razgovor sa jezivom Ivanom. Morao je sam sebi priznati da mu ostatak noći nije bilo ugodno šetati mračnim ulicama, pogotovo jer su sva mjesta bila gotovo mrtvački tiha. Sebastijan naravno nije vjerovao u vampire, duhove ni vile, no ovaj kraj koji je djelovao gotovo zamrznut u vremenu stvarao je dojam kao da bi u njemu vrlo lako mogla obitavati sva mitska bića. Teško je uzdahnuo i izašao iz auta zatim se umornim koracima uputio prema apartmanu. Dok se polako sa noge na nogu klimao prema ulazu primijetio je sjedokosu staricu koja ga je jedne večeri nahranila. Zalijevala je šareno cvijeće koje je raslo u vrtu zgrade i tiho pjevušila neku melodiju.

- Dobro jutro.- Pozdravi je Sebastijan uljudno i na trenutak se zaustavi kraj nje.

- Oh, dobro jutro mladiću. - iznenađeno je podigla svoju bijelu glavu.- Tek sad se vraćaš sa posla?

-Da, sinoć je bila neobična noć.- odgovorio je masiravši si ukočeni vrat.

- Jesi li barem nešto bliže sa otkrivanjem štrigona?

- Na žalost ne.

Starica ga pogleda sažalno zatim otkine jedan uveli cvijet.

- Sigurna sam da ćeš ga ubrzo naći.- Rekla je utješno zatim se vratila zalijevanju vrta.

Sebastijan se popeo uz stepenice i pred samim vratima stao i okrenuo se upitavši:

- Oprostite, što znači Krsnik?

- Gdje si čuo tu riječ?- upitala ga je oprezno što njemu nije promaknulo.

- Tako me sinoć nazvala jedna djevojka.

- Djevojka?- starica je djelovala iznenađeno. Sporim koracima vratila se do stepeništa i odložila praznu kanticu za zalijevanje zatim pogledala mladog istražitelja. - Tako se ovdje nekada govorilo za lovca.

- Lovca?- sada je Sebastijan bio zbunjen.

Starica je polako kimnula glavom i nastavila.

- Da, lovca na nadnaravna bića. Vampire kako ih vi sada zovete, vukodlake, more i druga stvorenja. Čudno je da je djevojka koristila tu riječ. To je za očekivati od starice poput mene, no mladi ljudi zaboravljaju i napuštaju stare običaje jednako kao i govor, a sa time i svoje korijene.

Tuga u njezinom glasu natjerala je Sebastijana da se zapita što se krije iza ovih riječi.

- Naspavaj se mladiću, izgledaš kao da ćeš svakog trena stojeći zaspati .- nasmijala se na svoju dosjetku i zatim umornim koracima krenula uz stepenice.

Svakako mu je trebao san. Misli su mu bile previše raštrkane i već je osjećao kako ga hvata glavobolja od umora. Glasno je ispustio zrak iz pluća i gurnuo ruke u džepove u potrazi za ključem od apartmana. Tog trena shvatio je da mu je mobitel ostao u autu, promrsio je psovku i vratio se natrag. Pomislio je kako se u posljednje vrijeme ulijenio. Prije mu nije bio nikakav problem probdjeti noć ili dvije, a sada jedva stoji na nogama. Dok je umorno glavinjao prema autu primijetio je doktora Buršića kako u žurbi napušta ambulantu noseći veliku kutiju. Brzo se povukao iza grma oleandra i promatrao mladog liječnika koji je kutiju spremio u prtljažnik automobila i zatim se oprezno osvrnuo oko sebe. Uvjeren da ga nitko ne gleda sjeo je u automobil i uputio se cestom u smjeru Pazina.
>> Kog vraga ovaj izvodi ovdje tako rano?

Upitao se Sebastijan gledajući u smjeru gdje je nestao automobil. Tada je, da li zbog umora ili zbog toga što mu se doktor nije sviđao dobio glupu ideju. Provaliti u ambulantu i malo pronjuškati. Pogledom je pročešljao ulicu i kada se uvjerio da nitko nije vani u ove rane sate, potrčao je do vrata ambulante vadeći pribor za provaljivanje. U rekordnom roku obio je bravu i neprimjetno se uvukao u polumračni hodnik. Nekoliko trenutaka je osluškivao kako bi se uvjerio da nema nikoga zatim je oprezno krenuo u istraživanje. U doktorovom uredu nije pronašao ništa zanimljivo stoga je oprezno otvorio bijela vrata na kraju prostorije i najprije provirio unutra. Kada se uvjerio da je prazna krenuo je sa prekapanjem stvari. Tražio je nešto što bi doktora moglo povezati sa napadom na ljude, no do sada nije pronašao ništa kompromitirajuće. Veliki stakleni ormar sa lijekovima bio je zaključan, no ključ je pronašao u jednom od stolova i otvorio ga. Brzo je pregledavao bočice, no budući da se nije razumio u to njihova imena nisu mu ništa predstavljala. Češkajući dvodnevnu bradu razmišljao je o njihovim nazivima da bi na kraju odustao i pomoć potražio na internetu. Googlajući naziv svake bočice proklinjao je loš signal i sporu vezu. Nervozno je tapkao na mjestu i neprestano odlazio do vrata provjeravajući da li tko dolazi. Nakon još jedne bezuspješne potrage uzeo je sljedeću flašicu i pročitao natpis Ketamin. Zvučalo mu je poznato stoga je brzo unio ime u tražilicu i nakon nekoliko dugih trenutaka otvorio tekst.
>> Izaziva halucinacije, gubitak osjećaja za vrijeme, poremećenost percepcija vida i sluha, otežanost motoričkih funkcija...<< Sebastijan je imao osjećaj kao da je upravo dobio manji dobitak na lutriji. Sve navedene simptome imale su žrtve napada, a što je najzanimljivije, Ketamin koriste veterinari za uspavljivanje životinja. Zadovoljno se nasmiješio i strpao bočicu u džep hlača zatim je zaključao ormarić i vratio ključ na mjesto. Već je krenuo prema izlazu kada mu je za oko zapela velika plava kutija sa bijelim poklopcem. Sjetio se da je upravo jednu takvu doktor Buršić odnio u auto. Krenuo je natrag kako bi zavirio unutra kada mu do ušiju dopre lupanje vrata. Trenutak ukočenosti zamijenilo je panično okretanje i hodanje dok je tražio mjesto gdje bi se sakrio. Koraci iz hodnika bivali su sve bliži, a Sebastijan je, ne imajući mnogo izbora podigao plahtu koja je ležala preko stola za preglede i zavukao se ispod njega. Morao je leći na donju policu i skvrčiti noge toliko da su mu koljena dodirivala nos kao bi stao ispod njega. Metalni stol je zbog velike težine glasno prosvjedovao škripajući i puckajući na njegov i najmanji pokret zbog čega je Sebastijan gotovo prestao disati. Vrata prostorije naglo su se otvorila. Mladi istražitelj je pažljivo slušao škripanje bolničkih šlapa po linoleumu i zaključio kako to nije doktor Buršić. Ovo su bili ženski koraci. Dok je slušao njihov zvuk kako kruži prostorijom osjetio je kako ga zbog neudobnog položaja hvata grč u lijevoj nozi. Stiskao je šake i nastojao se koncentrirati na nešto drugo, no bol je svakom sekundom postajala sve snažnija. Pomislio je kako bi je samo malo mogao pomaknuti. Tek milimetar, možda bi bol popustila, no njegov mali pokret izazvao je glasno izdajničko škripanje metala. Opsovao je u sebi kada je čuo oštri uzdah, a zatim i oprezne korake kako prilaze stolu. Plahta je naglo poletjela u zrak i on ugleda preneraženo lice punašne medicinske sestre kako širom otvorenih usta zuri u njega. Misli su mu letjele brzinom munje. Što reći? Kako se opravdati? Pomislio je kako bi možda humorom mogao ublažiti ovu nezgodnu situaciju.