Trag Krvi

Poglavlje 18

Nakon što su noć proveli u Rijeci, Sebastijan i Veronika nastavili su svoj put prema Zagrebu. Vožnja je većinu vremena prolazila u tišini jer, činilo se da su oboje još uvijek obuzeti mislima zbog jučerašnjeg događaja. Iako ni jedno od njih nije bilo sasvim sigurno što su to vidjeli, neka slutnja, instinkt ili jednostavno osjećaj koji poput mravi gmiže pod kožom im je govorio da su možda susreli nešto nadnaravno. Sebastijan je razmišljao, da nije bilo Veronike da li bi ostao i nastavio kopati po tom misteriju? Vjerojatno bi, ali sigurno ne bi bezglavo srljao u opasnost kako je to radio prije nego li je nju upoznao.

- Još uvijek razmišljaš o tome?

Veronika je prva prekinula tišinu okrenuvši se na sjedalu prema njemu.

- Teško je ne razmišljati o tome.

Morala se složiti sa tim. Zahvaljujući ovom slučaju, na Helenu nije pomislila već nekoliko dana.

- Bože, kako je sve ovo neobično.- Provukla je prste kroz kosu i udobnije se namjestila na sjedalu.

- Blago rečeno. Znatiželja me ubija, a opet svaki živac u meni praktički vrišti da te maknem što dalje od tog mjesta. - Uzdahnuo je i čvršće stegnuo upravljač- Ne znam, možda bi se mogao vratiti kada te odvezem kući.

- Zašto bi se vraćao?- Upitala ga je namršteno - Pronašao si i ulovio krivca, barem onog glavnog. Tvoj posao je gotov. Nitko ti neće platiti što naganjaš legendu, nitko ti neće vjerovati ukoliko nešto otkriješ, neprestano ćeš nositi glavu u torbi, a zbog čega? Zbog nečega što je možda bilo?

- Vidjela si i sama što se dogodilo u općini.

- Da, moram priznati djelovalo je jezivo, ali što smo zapravo vidjeli? Da je netko ugasio svjetlo i vjerojatno otišao kući.

Sebastijan je morao je priznati da je u pravu. Tko zna? Možda je zbog tamošnje mračne atmosfere počeo umišljati stvari kojih zapravo nema i polako je postajao paranoičan.

- Možda si u pravu.- Rekao je pomirljivo.

- Sigurno sam u pravu. - Ispravila ga je uz široki osmijeh.

Uzvratio joj je osmijeh i nastavili su vožnju u tišini sve dok Sebastijan nije izvadio mobitel i nazvao Filipa.

- Ne javlja se. - rekao je nakon što je odzvonilo do kraja. - To mi je malo čudno.

- Sad kad si spomenuo, čudim se što mene Kristina ni jednom nije nazvala. Možda su se njih dvoje sreli negdje i poubijali se međusobno.

- Teško. Izbjegavaju jedno drugo u širokom luku. Filip je sigurno na poslu, a Kristina nekom jadniku slama srce.

- Ne znam baš, bila mi je čudna onaj dan kada sam odlazila.

- U kojem smislu?

- Kao da jedva čekala da odem.

- Vjerojatno je imala nekakav dogovor.

- Ne, - Veronika je odmahnula glavom - rekla bi mi.

- Što god da je saznat ćemo uskoro. Još sat vremena i doma smo.

Četrdeset i pet minuta kasnije probijali su se kroz krcate Zagrebačke prometnice. Kao i svakog dana, u tri sata popodne bile su najveće gužve. Jedni su žurili na posao, dok su drugi žurili svojim kućama što je redovito dovodilo do kaosa u prometu. Sebastijan je naglo zakočio na crveno svjetlo i promrsio psovku.

- Mrzim semafore i ove proklete gužve! Kud idu svi u pi...- ugrizao se za jezik kako ne bi dovršio psovku.

- Zašto si uopće išao kroz Vukovarsku ulicu?! Znaš i sam kakvo je stanje u ovo doba.