Trag Krvi

Poglavlje 17

- Dobro pazi da ti nešto ne ostane, jer nema šanse da se vraćam ovamo!

Vikao je Sebastijan dok je hodao apartmanom i spremao stvari u veliku putnu torbu.

- Čula sam te i prvih pet puta.

Veronikin odgovor stigao je iz spavaće sobe zajedno sa imitacijom Sebastijanovog dubokog glasa - pazi da ti nešto ne ostane.

- Uopće ne zvučim tako! - pobunio se i u torbu ubacio čarapu koju je našao iza fotelje.

Njezin cvrkutavi smijeh natjera ga da se i sam nasmije i odmahne glavom na njenu neozbiljnost. Dok se okretao oko sebe tražeći drugu čarapu za oko mu zapne jedan od malih samoljepljivih papirića koji su do nedugo krasili prozor. Čini se da je ovaj pao i sletio ravno pored noge od fotelje. Sebastijan ga je pokupio bacivši letimičan pogled na njega prije nego ga izgužva i baci u smeće među ostale, no pročitavši tih nekoliko redaka stao je kao ukopan. Mrštio se na ispisane riječi dok su mu misli radile sto na sat pokušavajući naći neko logično objašnjenje.

- Evo ga! Ovaj put stvarno imam sve.

Veronika je spustila svoju torbu pored ulaznih vrata, zatim još jednom pogledom pročešljala dnevni boravak.

- Stvarno se čudim kako nas načelnik nije jučer potjerao iz apartmana. Mislim, ipak si mu prijetio. - primijetivši ga je ne sluša prišla je bliže kako bi vidjela što ga je toliko zaokupiralo.

- Što je bilo?

Okrenuo se prema njoj s nečitljivim izrazom lica.

- Ovaj papir je pao, a ja sam potpuno zaboravio na tu sitnicu.

- O čemu se radi? - upitala je namršteno i uzela mu papirić iz ruke dok je on, obuzet mislima polako prišao prozoru promatrajući zalazak sunca.

- Žrtva broj osam: Benčić; čuo ženski glas i smijeh.

Pročitala je na glas i još se više namrštila zatim pogledala u Sebastijanova široka leđa. Bio je napet, to je odmah primijetila, a znala je i zašto.

- Ostale žrtve nisu spominjale ženski glas. - rekla je pomalo zbunjeno.

Polako je odmahnuo glavom i okrenuo se prema njoj. Nije mogla odgonetnuti njegov izraz lica, činilo joj se kao da se izmjenjuju briga i nevjerica.

- O čemu razmišljaš?

Uzdahnuo je i prošao prstima kroz kosu kao u uvijek kada razmišlja što učiniti.

- Razmišljam kako bi što prije trebali otići. Imam osjećaj da će se dogoditi nešto...-zastao je kao da ne želi izreći tu mogućnost.

- Što?

- Ne, previše je ludo da to uopće govorim.

Ponovo se okrenuo prema padajućem suncu čija je zlatna svijetlost plesala po njegovom zamišljenom licu. U mislima je jasno mogao čuti promukli ženski glas satkan od godina i mudrosti.

>>Njegova udovica Ivana također se požalila seoskom županu da ju njen pokojni muž noću posjećuje, a zatim ju maltretira, a ponekad i siluje. Šesnaest godina trajao je njegov teror...<<

Šesnaest godina...

>>Ovo je mjesto gdje se isprepliće prošlost i sadašnjost, san i java. Mjesto gdje je nadnaravni svijet toliko blizu našem kao nigdje drugdje.<<

- Spremna ili ne odlazimo odmah.- Rekao je odlučno i zgrabio torbu zaključivši da mu druga čarapa ne treba.

- Odmah? Rekli smo da idemo sutra čim svane.