TI I JA SMO GREŠKA

UVIJEK SAM ZNALA BEZ TEBE NEMA NIKOGA

Blizu je 14 i mrtva sam umorna.Zamišljam krevet već od ranog jutra.Svi bih dala da mogu leći i zaspati cijeli dan.Jednostavno,to trenutno nije moguće.U kafiću je mirno i ovo je doba kada ovamo dolaze samo normalni ljudi,zaposleni koji su uhvatili par minuta da se vide sa svojim najmilijima.Jedna djevojka u ruci drži plišanog medvjedića i gleda svog dečka koji joj dolazi u zagrljaj.Zašto moj život nije takav?Moj ljubavni život je sve nego savršen,zapravo trenutno ga ni nemam.Moj bivši je bio propalica s kojim sam hodala samo da imam nekoga.Bio je tako perverzan i jedini način kako mi je pokazivao ljubav je bilo to što sam spavala s njim,ponekad,čak i više puta dnevno.Inače,nije me cijenio niti doživljavao kao svoju djevojku.Bio je klošar,hodao je cijeli dan u trenerci naokolo i dilao drogu sa svojom ekipom iz kvarta.

Gazdarica,tog trena,ulazi u kafić.Obukla je crnu haljinu do poda i bijelu krznenu bundu.Izgleda kao billion dollars dama,ali to je samo izgled.Osobnost puno više kreira čovjeka i izdrađuje ga.Ja svijet ne gledam prema vanjskom izgledu nego prema unutarnjoj osobnosti koja se danas sve manje cijeni.Ljudima je bitno samo materijalno,ono duhovno ostaje postrane i po tome se najčešće gazi.Žao mi je što se svijet na taj način ruši i što je ljudima novac ostao jedino važno.Novac je potrošna stvar ,a ono duhovno ostaje zauvijek.Novac ne može kupiti prijatelje,obitelj,ljubav...Ja s novcem ne želim imati posla i jednog dana samo želim otići negdje gdje mi on neće biti potreban.

Gazdarica mi prekine misli i lupi čašom u šank tako da se stresem.

"Ne,sjedi,kozo mala.Vidiš one šalice na stolovima...neću ti ih ja kupiti!"

Skupila sam ih i donijela na šank,a on je sjedila tamo zaokupirana telefonskim razgovorom.Po cijele dane je na telefonu i za sebe kaže da je ona prava poslovna žena,ono što ja nikad neću biti.Niti želim biti.Poslovni ljudi su zaokupirani golemim vilama,skupim automobilima,nenormalnim ciframa novaca...ja ne razmišljam tako.Suludo je razmišljati na taj način.

"Ja idem,a ti do 12 večeras i ne zatvaraj ni sekunde ranije jer inače znaš što te slijedi!"

"U redu."-rekla sam umorno.

Ne veselim se radu do pola noći.Previše sam umorna da bih išta mogla raditi.Samo želim leći na krevet i probuditi se negdje gdje neću morati razmišljati kako ćemo poplačati sve dugove i gdje neću živjeti u kvart gdje su mi susjedi propalice.

U tom trenu zazvonio mi je telefon.Bio je to nepoznati broj pa sam bila pomalo nervozna.

"Gospođice  Collins , vaša majka je doživjela moždani udar.Odnijeli smo je u bolnicu i nije u naboljem stanju."

"U redu...doći ću ja čim prije budem mogla.Je li ona dobro?"

"Kao što sam vam rekao,nije u baš najboljem stanju."

Mobitel mi je pao iz ruke i po mom licu se moglo vidjeti da sam uznemirena.Tada je došao David i dotrčao do mene.

"Jesi li dobro?Što je bilo?"

"Mama....mama je imala moždani udar.Odnesena je u bolnicu....moram do nje."

"Odnijet ću te ja."

"Tko će ostati u kafiću?"

"Daj...molim te,naći ću ja nekoga.Mama te treba."

Doveo je nekakog mladića koji mi nije djelovao poznato.

"Ovo je moj brat Will."-upoznao me s njim.

"Drago mi je.Trebaš samo posluživati mušterije i za njima kupiti.Vratit ću se čim prije budem mogla."

"Sve je u redu...uzmi vremena koliko god ti bude trebalo."-rekao je Will.

David me odveo prema svom BMW - u i vozio je brzo.Došli smo ispred bolnice i otvorio mi je vrata auta.Podigao me i uhvatio za bok.

"Ne možeš sama...pomoću ću ti."

Bolnica je djelovala tako hladno i svi ti ljudi kao da su nesretni.Glava me užasno zabolila i jedva sam hodala.David me držao oko struka.Osjećala sam se jako bespomoćno.Do mene je došla medicinska sestra :

"Gospođice Collins,vaša majka je trenutno u operacijskoj sali i proživljava višesatnu operaciju.Jeste li dobro?Hoćete li da vam donesem nešto za jelo i piće?"

"Ne,ne hvala...hoće li dobro operacija proći?"

"Nitko nije siguran.Može imati male ili velike posljedice ...ili može upasti u komu iz koje se neće probuditi 3 godine."

"O,moj Bože."- sjela sam.

"Obavjestit ćemo vas kada nešto saznamo."

David me zagrlio i počela sam plakati.Ovo je previše za mene.Što ću ako ostanem bez majke?Taj teret ne mogu podnijeti.To bi bio pretežak teret.

"Ja ću ti donijeti nešto za jelo i piće.Pričekaj me tu."

Otišao je,a ja sam ostala sama sa svojim mislima.Užasno mi se vrti i glava me ubija,ali moram izdržati zbog mame.David se vratio s kavom i krafnom u ruci.

"Pojedi ovo."

"Hvala ti."

Nisam imala apetita za jelo.Jela sam,ali nisam skoro ništa pojela.David je sjedio kraj mene.Naslonila sam se na njega i pokušala zaspati da glavobolja prestane.

"Jesi li dobro?Jako si blijeda."

"Boli me glava i malo mi se vrti..."

"Idemo do mene da legneš i da se odmoriš."

"Ne,Davide,rekla sam ti.Ne želim da naš odnos postane nešto više."

"Nije tu stvar toga,nego da se odmoriš jer nisi dobro."

"Molim te,ovdje mi je dobro."

Zagrlio me i pokrio kaputom.

Budim se kasno navečer...skoro su 3 sata ujutro.Medicinska sestra dolazi do nas :

"Gospođice Collins,vaša majka je operirana i imala je teško krvarenje mozga.Prebacili smo je na odjel intezivne njege i moći ćete je tek ujutro vidjeti."

"Hoće li ona biti dobro?"

"Ništa vam ne možemo reći,žao mi je."

"Hvala vam."

David me zagrlio i naslonio na njega.

"Idemo do mene pa ćemo ujutro doći.Spavat ćeš u susjednoj sobi."-reče David.

"Ne želim.Moram ovdje za mamu biti."

"Molim te,Stella."

Podigao me i nosio u krilu.Sjećam se samo da me doveo u sobu i ostavio na krevetu.Odmah sam zaspala jer sam bila užasno iscrpljena.