TI I JA SMO GREŠKA

TREBAM TE KRAJ SEBE

Kako ima nježne dodire?Koža mi se naježila cijela od njega.Trzam svako malo i vidim kako on postaje nervozan.Čini mi se da smo prošle noći otišli korak dalje,ali nekako ne gledam i dalje na njega više od prijatelja.Izlazim iz kade i dodaje mi ručnik.Omotala sam se njime.

"Je li ti ovo pomoglo da barem na tren zaboraviš na sve?"

"Naravno da je.Hvala ti.Doista si pažjiv."

Obrisala sam se i još su mi ostala samo leđa.

"Davide,možeš li mi obrisati leđa?"-pitam ga.

"Nara-aavno."

Briše mi leđa sporim pokretima koji mi stvaraju nervozu.Spušta se niže i obgrljuje me oko struka.

"Predivna si."

"Molim te,Davide."

Oblačim gaćice i grudnjak.Uzela sam crni čipkasti koji je jako izazovan.David me gleda sa žudnjom u pogledu.Ne želim mu se do kraja prepustiti jer jednostavno na to nisam spremna.Hodam tako polugola po stanu.Dolazim u sobu i gledam što sam uzela od odjeće.

Oblačim kariranu košulju i jeans suknju koja je skroz uska uz tijelo.Na nogama imam smeđe kožne čizme koje su zapravo mamine,ali uzela sam ih jer je vani hladno.David ulazi u sobu.Na sebi ima traperice i bijelu majicu kroz koju vidim njegovo savršeno tijelo.Cijeli je savršen.

"Idemo u bolnicu?"-pitam ga.

"Naravno.Lijepa si."

"Hvala ti."

Ulazimo u prepunu bolnicu i vidim medicinsku sestru za pultom.

"Dobro jutro."-pozdravlja nas.

"Bok!"-uzvraćam.

"Draga,mama ti je imala krvarenje na mozgu i odveli su je u operacijsku salu."

"Kako je sad?"

"Još uvijek je tamo.Doktor će te pozvati u ordinaciju kada bude završio."

Hodamo prema čekaonici ispred operacijske sale.David me drži za struk jer mi sa užasno vrti.Učestalo mi se vrti i to me brine,ali sada ne želim o tome razmišljati.Sjedimo i David mi prekine misli:

"Drago mi je da si mi se počela otvarati."

"Nisam.Jednostavno,treba mi tvoja pomoć.Pomažeš mojoj psihi da se opusti barem malo."

"Volim te."

"Davide,molim te..."

"Znam da isto osjećaš prema meni,ali ne želiš to priznati."

"Trenutno mi je jako teško i molim te,shvati to."

"Naravno da te razumijem.Oprosti."

Nakon 3 sata izlazi doktor iz sale sa vrlo zabrinutim pogledom prema meni.Ustajem i ruke mi se užasno tresu.David me pridržava.

"Gospođice,vaša majka je imala krvarenje na mozgu pa smo je zato odveli u operacijsku salu.Njeno stanje nije baš najbolje i ne dajem joj još puno vremena."

"Zaista?"-briznem u plač.

"Žao mi je,ali stanje je takvo.Sada je najbitnije da se suočite sa svime i da imate uza sebe nekoga tko će vam pomagati i brinuti se o vama.Nekoga tko će vam dati do znanja da vas voli.Drago mi ja da vidim da vi imate takvu osobu pored sebe."

"Hvala vam,doktore.Na svemu."

Teško mi je prihvatiti činjenicu da ću uskoro biti sama na svijetu.Nemam majku,otac mi je tko zna gdje,čak ga i ne poznajem.Ja sam sama i borit ću se sama za sebe kao i dosad.Ali...imam Davida koji je sada tu pored mene i njemu trebam dati priliku da uđe u moj život.Sada sam potpuno svjesna da je to najbolja odluka.

DAVID P.O.V.

Gledam je u nevjerici.Teško mi je što proživljava ovo sve.Nekako je sama u ovome i pokušavam joj se približiti.Pokušavam joj usaditi novu nadu i dati do znanja da ima mene koji sam joj spreman pomoći.Ne želim je prisiljavati ni na što samo joj se trebam približiti i shvatiti kako je sada njoj u ovom trenutku.

"Davide,trebam te kraj sebe."-rekla mi je.

"Ja ću uvijek biti tu.Pazit ću na tebe htjela ti to ili ne."

"Hvala ti."-zagrlila me kao nikad dosad.

Gledao sam u te tužne,plave oči.Tako je nesretna i vidim to,ali moram joj dati nade da nije sve propalo i da život može biti lijep čak kada za to nemamo priliku.Naše su se usne približile i poljubili smo se.Uvukao sam jezik u njena usta.