TI I JA SMO GREŠKA

TATA

Vani pada snijeg.Užasno je hladno,ali mama je zaslužila da se oprostim od nje na dostojan način.Obukla sam crnu haljinu i stari crni kaput kojeg mi je mama donijela odavno iz Washingtona.Prije je tamo radila za jednu tvrtku koja je nažalost propala i otišla u stečaj.Dok je tamo radila život nam je bio bolji.David je došao u sobu u crnom odijelu.Ja sam sjedila na podu i plakala jer nisam bila spremna oprostiti se od nje.

"Ja neću moći dalje.Ja sam sama na ovom svijetu i kako da se suočim da nje više nema?To je nemoguće,ja ne mogu živjeti više sa saznanjem da nemam nikoga."

"Imaš mene,imaš tatu s kojim se moraš upoznati."

"Imam tatu?Čuješ li se...da mu je stalo ne bi bio otišao,ne bi se javio sada poslije 20 godina i tako vedro pisao u pismu.Kako se usuđuješ reći da ga imam?Radije bih umrla sa saznanjem da nemam oca,nego živjela sa saznanjem da mi je mama cijeli život lagala da mi je otac neki tamo čovjek koji nas je napustio.Ona je znala tko je meni otac,ali bojala se kako ću ja reagirati kada mi kaže."

"Sada je osuđuješ?Prvo plačeš jer ne znaš kako ćeš nastaviti živjeti bez nje,a sada je osuđuješ.Ne razumijem te Stella,ali hoću da znaš jedno.Ja sam spreman biti uz tebe.Ja te volim više od samoga sebe,sve bih dao da te imam i da si moja.Prodao bih sve za tvoju ljubav i boli me što ti to ne vidiš.Što ne primjećuješ kako sam nesretan pored tebe zato jer mi ne želiš pružiti priliku da te ljubim i da ti se prepustim."

"Sada nije vrijeme za to.Idem se dostojno oprostiti od nje i nemoj mi govoriti da je osuđujem.Ja nikoga ne osuđujem i ne volim takve ljude.Ja nisam licemjer i imam dovoljno razumijevanja za sve."

Izašli smo iz stana i krenuli prema autu.David je neko vrijeme čistio snijeg s auta,a ja sam razmišljala o svemu.Previše sam slomljena i ne vidim što je ispravno za mene.Moram početi od nule,moram početi život sama i samo znam da neće biti lako.

Vožnja do groblja traje predugo.Gledam uokolo i svi ljudi oko mene se smiju.Svi su sretni,zaokupljeni stvarima koje ih vesele,a s druge strane sam ja koja za par minuta mora pokopati vlastitu majku.Moj život je traganje za srećom kojoj ne vidim ni najmanji trag.David mi pomaže da izađem iz automobila.Uzeo me za ruku i hodamo prema groblju.Tamo stoje svećenik i desetak ljudi.To su Davidovi roditelji,Will - njegov brat i još neke mamine kolegice s posla.Došao je i Doktor Nordwick i Margharette koja mi je dala buket ruža.Sa strane je stajao neki nepoznati čovjek.Obred je prolazio zaista svečano,dostojno mame,ali je bilo vani jako hladno.Prsti su mi se sledili.Došao je trenutak kada su je spuštali pod zemlju.Tada sam se slomila do kraja.Klekla sam na pod i plakala,a David me držao.Sprovod je završio.

"Draga,žao mi je.Ako ti nešto treba obrati mi se slobodno.Za razgovor i obećajem ti da ću ti pomoći u bilo kojem trenutku.Sretna sam jer David ima tako lijepu djevojku."-bila je to Davidova mama.

Niska,mršava,žena crne kose koja me zagrlila iskreno.Iza nje je došao viši čovjek,sjede kose i doista mršav.

"Žao mi je."-rekao je i rukovao se sa mnom.To je bio Davidov otac.

Na kraju kada su svi otišli,ostao je čovjek koji je stajao sa strane.Prišao mi je i pogledao me sa smiješkom.

"Znao sam da je neću pronaći.Kako je ona bila divna žena,srdačna,kako je lijepu kćer odgojila.Ja sam Luke Petterson i ja sam tvoj otac."

DAVID P.O.V.

Taj čovjek joj je prišao.Govori joj da joj je otac.Kako se usuđuje sada na ovom mjestu govoriti joj takvo što?Kako se usuđuje doći poslije toliko godina?Čovjek izgleda jako uredno i odjeven je u modro odijelo.

"Da,pročitala sam vaše pismo,ali to ništa ne mijenja.Nje više nema,a vi se poslije toliko godina usuđujete doći ovdje i govorite mi da ste mi otac.Zašto se otišli tada?Radije bih da sam siroče nego da sam živjela cijeli život u tolikoj laži."

"Nemoj tako.Bojao sam se Paula i mislio sam da će me ubiti pa sam se odlučio povući i postupio sam ispravno."

"Ne,to nije ispravna odluka."