TI I JA SMO GREŠKA

NEMAM SVOG ANĐELA ČUVARA

Njegov poljubac poslao je po mom tijelu čudne signale.Djeluje tako umirujuće na mene.Spustila sam glavu i nervozno pogledala u pod.

"Oprosti,krivo sam postupio.Ja sam mislio da..."-počeo se pravdati.

Primjetila sam da mu je bilo neugodno zbog poljupca,ali ne vidim razlog da se krivi.Ja sam ta koja ga izluđuje svojim igricama,a ne želim mu se prepustiti.Bojim se da ako tako postupim...da će sav naš odnos pasti u vodu.Stalo mi je do toga da je on tu za mene kao prijatelj,kao osoba koja me može utješiti.

"Zašto se pravdaš?Dala sam ti do znanja da te na jedan način želim,ali molim te nemoj mi se do kraja prepustiti.Čak i ako ja budem tražila da mi se predaš u potpunosti,nemoj pristati na to.Moja psiha je u posljednje vrijeme poljuljana i većinu vremena nisam ni svjesna što radim."

"Znaš da to neću moći.Danas ujutro sam se obuzdao,ali ako mi se potpuno prepustiš neću moći jer žudim za tobom i nisi svjesna što mi radiš."

"Doista?Obuzdaj se kao što si to jutros napravio.Ne bi me valjda ovako jadnu odveo u krevet,a znaš da dio mene to ne želi.Da je to samo moje privremeno stanje psihe."

"Ne bih te nikada povrijedio.Kada bih postupio na neispravan način ubio bih se jer bih znao da sam te povrijedio.Ti meni značiš,ti si meni sve na ovom svijetu i žao mi je jer ti se sve ovo događa."

Dirnule su me njegove riječi.Doprijele su u moju dušu i taknule me.Suze su mi počele teći niz lice.

"Oprosti,ali morao sam ti to reći."-dodirnuo me palcem po licu.

Dolazi medicinska sestra do mene :

"Gospođice,doktor je završio s operacijom i želi razgovarati s vama."

"Svakako.Otići ću ja do ordinacije,odmah."

Idem prema ordinaciji sva nervozna.Tresu mi se ruke i David je inzistirao da on ide sa mnom,ali rekla sam mu da radije pričeka jer smatram da je to moja intimna stvar.On će ionako kasnije slušati moje jadovanje.Ulazim i doktor me pogleda nervozno.

"Dobar dan."-pozdravim ga.

"Molim vas,sjednite."

"Kako je ona?"

"Stanje kao što sam rekao nije baš najbolje.Mozak je dosta oštećen i ne dajem joj više od par sati.Žao mi je."

Duša me zabolila i počela sam otežano disati.Pogledala sam ga u nevjerici kao da laže.

"Za-ar je zaista tako loše?"-pitala sam uplakana.

"Ja vam mogu preporučiti mog prijatelja psihijatra da odete kod njega na razgovor.Pomoglo bi vam jer je ovo naše najteže životno razdoblje."

Dodao mi je podsjetnicu i krenula sam iz ordinacije.Zavrtilo mi se i uhvatila sam se za zid.David je potrčao i uhvatio me da ne padnem na pod.Odnio me prema čekaonici i pomogao mi je da sjednem.

"Mama nije dobro.Ima još samo par sati života."-briznula sam u plač i plakala u njegovu krilu.

"Žao mi je."

"Kako ću ja sada?Kako dalje?Sama na ovom svijetu.Nemam ni oca."

"Imaš mene.Ja ću biti tu za tebe od danas pa zauvijek bez obzira na naš odnos.Ja ću ti biti sve na svijetu i neću dopustiti da te ovaj gubitak spusti do dna."

Plakala sam dugo i ljudi su prolazili i gledali nas.Ustala sam i krenula prema maminoj sobi.David me držao oko struka.Ušla sam u sobu i ugledala je.Onako nevino biće koje kao da spava.Ta žena koja me rodila,odgojila,koja mi je dala priliku da se školuje,kao mi je bila sve...još malo pa će napustiti ovozemaljski život.

Bespomoćno sam kleknula pokraj njenog kreveta i uzela je za ruke :

"Oprosti jer sam dopustila da ti se ovo dogodi.Tako sam bila sebična i nisam primijetila da nisi dobro.Oprosti mi.Kako ću ja sada?Bez tebe,bez tvoje riječi utjehe.Neću moći dalje.Moram pronaći tatu da mu kažem da te više nema.Ne mogu to čak ni izgovoriti."

U sobu je ušla medicinska sestra :

"Draga, žao mi je zbog svega. Nisi ti to zaslužila,a nije ni ona."-pogladila me po leđima.

Dok sam ustajala aparati su počeli pištati. 

"Primi moju iskrenu sućut.Žao mi je."-rekla je.

Pala sam na pod.Nisam više imala snage ustati jer je ovo veliki gubitak.Ovo je za mene bol koja će ostati dugo utisnuta u moje srce jer sam izgubila svog anđela čuvara.David je ušao i zagrlio me.Plakala sam i njegova majica je bila polumokra od mojih suza.