Ruski POLJUBAC #2 ✔️

4. Slučajnost

"Ne znam na čemu sam s tobom... Nisam sigurna niti značim li ti išta... Jedino što znam je to da kad god pomislim na tebe, kraj tebe želim biti..."

*********************

Kako je moguće da mi netko koga uopće ne poznajem okupira svaki dio misli? Da sama sebe uhvatim kako razmišljam o zelenim očima i predivnom osmijehu muškarca kojeg sam vidjela svega par puta u životu?

Mauro je bio centar mog svijeta. Ali kad sam ga upoznala, nisam se osjećala ni približno ovako. Možda zato, jer mi je Mauro prvi prišao. Možda zato, jer je on bio taj koji se trudio oko mene i jasno mi dao do znanja da me želi.

Aleksandar me ne primjećuje. Samo je ljubazan prema meni. Vjerojatno zbog Tare. Da se sretnemo negdje, sigurna sam da bi prošao pored mene niti me ne pogledajući. I ta me pomisao užasno frustrira. Prvi puta u životu želim biti bolja, ljepša. Želim se sviđati nekome. Nekada sam ulagala u sebe i svoj izgled. Nekada. Još prije nepunih pet godina. Čini mi se kao da je od tada prošla čitava vječnost. A sada? Sada mi je samo bitno da svom sinu priuštim normalan život. Ne pada mi na pamet trošiti novce, koje ionako teško zarađujem, na bespotrebne krpice i uređivanje.
Pa ipak, svaki put kad me Tara pozove k sebi, prebirem po ormaru za najboljim komadima odjeće u nadi da ću ga vidjeti.

Svaki put korim sama sebe zbog svoje gluposti. Rastapam se čim čujem taj dubok glas. Kad mi se nasmije ili mi namigne, postajem kao neka blesava klinka.

Pitam se često, što misli o meni? A odgovori koje sama sebi dajem, samo potiču moju ionako već ogromnu nesigurnost.

I opet razmišljam o tome da nazovem Taru i pozovem se k njoj u goste. Preočita sam. Ali nije mi neugodno pred njom. Vjerujem da je shvatila kako otvoreno slinim na njenog susjeda. Kako i ne bih, kad izgleda tako savršeno?

Kao da sam je mislima prizvala, Tarino mi ime zasvijetli na ekranu. Prije nego se javim, već znam da ću joj potvrdno odgovoriti bez imalo dvoumljenja.

Ovog puta se i našminkam, jer nikad se ne zna. Možda ga danas vidim. Napokon.

Sjedimo na terasi i uživamo u zrakama sunca koje nas griju. Želim je pitati... Ali ne znam kako. Ne bih htjela da me pogrešno shvati, ali moja je znatiželja jača od svega.

Dragost mi se širi grudima, kad mi se Tara odluči otvoriti i ispričati svoju priču. Mislim da bih stvarno mogla zavoljeti tu curu. Ne žalim je, jer je ona hrabra. Odlično se nosi sa situacijom. Ali sam tužna zbog nje. Jer znam da pati. I koliko god se trudila zvučati opušteno, ne mogu ne primjetiti iskru u njenom oku kad spomene Sebastiana. Ne poznajem ga, ali sam sigurna da je poseban. Jer ga ona voli svim srcem.

Zagledam se u daljinu i pitam se, sliči li Aleksandru...

- Sviđa ti se? - pita me, a ja crvenim u licu.

Znam o kome govori, ali ne mogu to objasniti ni sebi, a kamo li njoj. Prošlog sam puta stekla dojam da se ona njemu sviđa, pa joj to i kažem.

Razuvjerava me i daje mi komplimente. Teško mi je povjerovati u njene riječi. Jer ja se ne osjećam tako lijepo kako me ona opisuje.

Naš razgovor prekinu Andrej i Nelly. Drago mi je što ih vidim, a istovremeno mi je žao što su baš sada došli. Htjela sam čuti još bilo što o njemu. Mojoj tihoj patnji.

Leptirići mi se probude u trbuhu kad vidim da Andrej uzima mobitel i zove Aleksandra.

Vidjeti ću ga...

Ne prođe ni par minuta, kad ga ugledam kako hoda prema nama.

Ne postoji ljepše stvorenje na ovome svijetu.
Smješka se i dolazi direktno do mene. Sjedne, pa me pogleda i namigne mi.
I gotova sam. Skroz, naskroz. Gutam teško, jer su mi se usta osušila.