Ruski POLJUBAC #2 ✔️

12. Vjenčanje

"Voljeti nekoga, a ne imati ga, isto je kao i živjeti, a ne disati punim plućima... Vučeš se dan po dan i pitaš se... Kad će doći kraj..."

********************

Čvrsto si obećam da neću suze više spustiti zbog nekog muškarca. I šta onda učinim? Rasplačem se još jače.

Ali, ne cmizdrim ja zbog toga jer me odbio. Nije. Da sam samo malo popustila, onu bih ga noć imala za sebe, u svom krevetu, njegovom, nebitno. Imala bih ga za sebe. Preotela bih ga Sanji.

Zvučim kao luđakinja iz horor filma, dok se glasno smijem, a suze mi bez prestanka klize niz lice.

Toliko sam ga željna, da bih ga ubila. Ili možda zatočila... Više nisam sigurna što mu sve želim učiniti. Ono u što sam sigurna, jest da svim svojim bićem želim da ovo prestane.

Ponašam se poput školarke koju ne doživljava dečko u kojeg se zaljubila. To se meni zapravo i dešava, samo što smatram da bih ovo trebala proživljavati na drugačiji način, odrasliji, zreliji.

Dan nakon zabave kod Tare, sastali smo se u Sebastianovom uredu. Isprva sam se osjećala nelagodno, jer sam bila uvjerena da se nešto dešava. Nešto loše. No na iznenađenje svih prisutnih, Sebastian nam je objasnio da planira vjenčanje. I tražio je našu pomoć, uz izričitu napomenu da Tara ne sazna ništa.

Stajala sam i s oduševljenjem zurila u njega. Nisam zavidjela Tari, jer, zaslužila je svu sreću svijeta. Ali neću lagati... Poželjela sam i ja takvu sreću. Poželjela sam biti voljena, biti nečiji smisao života. Biti sve ono što je Tara Sebastianu.

I u svim tim željama iskakalo mi je samo jedno lice, jedne zelene oči, jedno predivno ime.

Aleksandar Klimov...

Sjedio je pokraj Sebastiana i bio neuobičajeno tih. Nije podizao pogled. Nezainteresirano je kimnuo glavom na svaku Sebastianovu riječ, ali nisam sigurna i da li ga je zaista čuo.

Dobili smo svoje zadatke. Nelly, Sanja, Roberta i ja bile smo zadužene za cvijetne aranžmane, mašne, konfete, ukrase... I za strogo držanje tajne.

Roberta je bila oduševljena, za Nelly ne moram ni govoriti. Poskakivala je euforično od trenutka kad je Sebastian obznanio zbog čega smo tu. A Sanja... Prostrijelila me pogledom čim sam se pojavila, oduševljenje joj je splasnulo u trenutku kad smo saznale da imamo zajedničku obavezu.

Možda sam luda, pa se to samo meni tako učinilo, no u nekoliko se navrata ubacivala Sebastianu u riječ sa svojim idejama. I ne zbog toga jer se nije slagala s njim, već iz činjenice što sam i ja dio organizacije.

Ovo nije borba, nije rat. Za to je potrebno sudjelovanje dviju strana, a ja se uopće ne trudim. Naprotiv, dignula sam ruke od njega i prije nego je Sanja svojim pogledom upućenim meni najavila da neće odustati.

Tebi je naklonjen. S tobom provodi vrijeme, s tobom se druži. Od mene je pobjegao. Dobio je što je htio... Desilo se ono na što sam bila upozorena. Evo ti ga... Uzmi si ga... Radi s njim što god poželiš... Samo te molim da ja to ne gledam... Dok ne prebolim, dok se ne ugušim u vlastitoj tuzi...

*****************

Stigao je i taj dan. Veličanstven i predivan dan. Bila sam počašćena što prisustvujem najdivnijim vjenčanju na kojem sam ikada bila. Suze su mi klizile niz obraze. Više se nisam trudila zadržavati ih, niti brisati. Ono što su svi mislili, jest da su me savladale emocije gledajući Taru i Sebastiana.

Da, jesam bila emotivna zbog toga i pustila suzu, dvije. Ove ostale suze su kapale zbog boli u mome srcu.

Bio je najljepši od svih... Bio je osoba u koju je gledala svaka žena... Bio je ponosan na sebe, drzak i svijestan svog izgleda... Ali nije bio sam.