Ruski POLJUBAC #2 ✔️

24. Panika

''Dvoje ljudi koji se vole, ne mogu se susresti iznenada... Nikada... Takvo nešto ne postoji... Zato jer unatoč daljini koja ih razdvaja, unatoč vremenu koje ih sprječava, oni svake sekunde žive jedno u drugome... Uvijek su zajedno... Uvijek....''

****************************

Sljedećih sam nekoliko dana, Marka viđala na hodnicima. Osim službenog kimanja glavom u znak pozdrava, nikakav kontakt više nismo uspostavili. Bojala sam se otići k njemu u ured, strepila sam od onoga što me očekuje. S druge strane, puštala sam sve onako kako jest, jer da Marko želi razgovarati sa mnom, on bi to i učinio, bez obzira na moguće prepreke.

Nisam se mogla priviknuti na njegov lik u ovoj zgradi. Ali shvatila sam da je Marko ovdje s planom. Izjedala me ta neupućenost, to iščekivanje. Kuckala sam kemijskom olovkom po stolu u ritmu s nervoznim lupkanjem svoje potpetice ispod stola.

Kroz staklenu stijenu svog ureda, promatrala sam Maura kako brzim koracima izlazi iz svog ureda i ulijeće u ured mog oca, potom zajedno kreću ka uredu šefa financijskog kadra. Samo par minuta kasnije, zajedno koračaju direktno prema meni, i dok moj otac skreće natrag u svoj ured, Mauro ima očiti cilj, moj ured.

Ni ne trudi se kucati. Prima kvaku i naglo otvori vrata. Ne mogu ne primjetiti kako iza leđa sakriva ruku koju krasi bijeli gips. Prisjetim se Sebastianovog nemilosrdnog djelovanja i požalim što istu sudbinu nije priredio i Maurovoj lijevoj šaki.

- Za pet minuta imamo sastanak u uredu tvog oca. Budi točna. - ovo je prvi put da mi se obraća nakon one večeri kad me vozio u stan.

Bljuje mi se od njegove pojave, zlo mi je od njegovog glasa. Uspješno sam ga izbjegavala ovih dana, koristila se raznim izgovorima kako bih izbjegla njegovo društvo, ali ne mogu se ne pitati koju je priču prodao mome ocu o situaciji koja ga je zadesila.

- Zašto ja moram doći?

- Jer si jebeni direktor i potpis tvog oca, bez tvog potpisa, ne vrijedi ni kurca. - nervoza ga je potpuno obuzela, zbog čega meni iznad glave iskoči tisuću upitnika.

- Što moram potpisati? - nastavila sam, jer me zabavljala činjenica koliko ga nerviraju moja pitanja.

- Ugovor o poslovnoj suradnji sa Sapphyre DC-jem.

Ostala sam ukipljena, tijelom uspravna, ali duša i srce mi je padalo, tonulo. Otkucaji mog srca nadglasali su Maurov glas i više ga nisam ništa čula. Usne su mu se pomicale i shvatila sam da mi još nešto govori, no nisam mogla niti tražiti da mi ponovi.

Jednim sam dijelom svog bića željela da dođu samo Sebastian i Andrej, drugim sam dijelom preklinjala da dođe i Aleksandar. Nije mi potrebno da priča, niti da me grli ili ljubi, jedino čega sam željna jest njegova blizina. Da bude tu i to je to. Samo da bude tu pokraj mene, da me svojim prisustvom časti i umiruje.

Tek što sam se malo pribrala, ustala na drhtavim nogama i krenula ka vratima, srce mi je počelo lupati pomahnitalo, odzvanjalo mi je u ušima, vibriralo u mozgu.

Braća Klimovi kretali su se hodnikom, naprosto kao da posjeduju čitav svijet. Na njihovim se licima nije mogla iščitati niti jedna emocija. Pogled mi je privukao Martin nagao odskok iz stolice, popraćen osmijehom od uha do uha. Sitnim, ali nevjerojatno brzim koracima im se približila, rukovala se i pokazala im gdje ih očekuje moj otac.

Sebastian se bez zadrške uputio u ured, no Aleksandar je ostao ispred vrata. Poput usporenog se snimka okretao u desno. Znam da on mene nikako nije mogao vidjeti iza zatamnjenog stakla, a ustvari me pržio pogledom. Radio je to onako kako samo on zna, kako samo on može. Umalo sam pokleknula pod pritiskom, skoro poslala sve dovraga i potrčala mu u zagrljaj, no on je bio taj koji je spriječio katastrofu okrenuvši se natrag i nestajući iza širokih vrata.