Ruski POLJUBAC #2 ✔️

20. Kazna

"Ne daju nam leptirići u trbuhu uvijek potvrdu da smo zaljubljeni, da volimo... Ali patnja i bol... Dokaz su toga."

***********************

Kao začarana sam koračala za njim. Ne zbog njegove naredbe, već zato, jer su moje srce, moja duša i moj mozak urlali jednako. Tijelo mi je bilo ispunjeno slatkim iščekivanjem. I nisam vidjela nikoga i ništa, osim njega ispred sebe.

Ubrzala sam korak i sustigla ga. Hodao je poput pantere, ozbiljnog izraza lica. Samo kratak pogled na njega, priuštio mi je drhtaje u donjem dijelu trbuha. Nestrpljenje mi je bilo na samom vrhuncu.

Kako sam u par minuta zaboravila na sve? Isključila sam se iz realnosti i prepustila isključivo svojim željama. Kad bi sve bilo tako jednostavno...

Na samom izlazu stajao je moj otac. Panika me preplavila i vrištala za uzbunu.
Ne smijem otići s Aleksandrom... A opet, što je to za mene još jedan krah u nizu...

- Majo, kamo si ti to krenula? - pročistio je grlo, stao točno ispred mene i prepriječio mi put.

Umjesto odgovora, potražila sam Aleksovu pomoć. Vratio mu se na lice onaj poznati izazivajući cerek. Njega ovo nimalo nije brinulo.

- Maji je dosta ove zabave. - naglasio je.

- Maja je moja kćerka, i ja ću se pobrinuti da stigne kući. Vi se, gospodine Klimov, slobodno pridružite svom društvu.

- Jesam li? Znači sada sam tvoja kćer? Zašto to nisam bila unatrag šest godina? - prisustvo Aleksa daje mi tu moć da se suprotstavim svome ocu.

I odmah osjetim oslobođenje. Pokraj njega, znam da mi nitko neće nauditi. Kako ću se kasnije nositi s posljedicama, samo Bog zna. No, ljubav prema njemu čini me drugačijom i hrabrijom. Čini me odlučnijom. Izlazim iz svojih okvira, svoje sigurne zone i potpuno mu se prepustim. Tako djeluje na mene još od onog prvog susreta.

- Ne raspravljaj sa mnom. - jedini je odgovor koji dobijem od tog čovjeka.

Aleks se podsmjehne.

- Jebo te, Majo, koja gomila kretena je oko tebe. Srećom, pa sam ja normalan. - zaigrano podiže, pa spušta obrve.

- Gospodine Klimov...

- Budite slobodni zvati me imenom. - uljudno mu govori.

- Aleksandre... - ponovno započne moj otac. - Ne želim stvarati neugodnosti ni sebi, ni vama. Sačekajte me za stolom dok otpratim Maju.

- Ali i meni je dosta ove zabave. I? Šta ćemo sada?

Trudim se zadržati ozbiljan izraz, lica iako mi utroba podrhtava od smijeha. Mom se ocu nitko nikada nije obratio ovako slobodno, pogotovo ne netko tko je mlađi od njega i koga je tek upoznao.

Sviđa li mi se to? Prokleto da.

Moj otac na kratko sklopi oči i glasno uvuče zrak u sebe. Nikako mu ne odgovara kada situacija ne protječe glatko u njegovu korist. Stojim, čekam i odvagujem. Odvagujem, a znam što ću učiniti. Ono što bih i svaki put, birala muškarca kojeg volim, umjesto obitelji koja me sputava i tretira poput ološa.

- Majo, znaš li što radiš? - otac zareži na mene. - Mauro će te odvesti kući i ne želim čuti ni riječi više.

- Ako ga pronađete. - Aleks dobaci.

- Kako to misliš?

- Vjerojatno se igra skrivača negdje. Barem je tako nešto govorio, zar ne? - pogleda me i očekuje moju potvrdu.