Ruski POLJUBAC #2 ✔️

30. Ugovor

''Ako se svim silama ne boriš za ono što želiš, kasnije nemoj pustiti suzu zato jer to nisi dobio...''

************************

- Je li ovo neka šala? - moj je otac posve izbezumljen. - Klimov?

- Dobro si čuo prijatelju. Dimitrij Klimov.

- Ne zajebavaj se sa mnom! - prosikti. - Provjerio sam Rusal na stotine puta. Nigdje se ne spominje tvoje ime.

- Razmisli, Tadejeviću, jesam li ja htio da ti saznaš moje ime. - izgovori polako, naglašavajući svaku riječ.

Trgnem se kad Marko zaplješće i glasno se nasmije.

- Gospodine Klimov, i mene ste iznenadili, no vrlo ugodno. - ustaje i rukuje se s Dimitrijem.

- Mali, jednom ćete možda i vi meni spašavati guzicu.

- Stani, jebote, stani. - otac zaurla. - Ovo još nije gotovo. - naginje se nad stol, uzima primjerke ugovora i trga ih.

Komadići papira padaju po podu, svi u prostoriji šutimo, osim mog oca koji teško diše, lice mu je užareno i čitavo mu tijelo drhti poput pruta.

- Gospodine, to su ionako vaši primjerci. - Oleg podiže ruku u zrak, držeći drugi dio originalnih, potpisanih ugovora.

Životinjski se urlik prolomi prostorijom kad moj otac nasrne na Olega s namjerom da mu otme papire. Marko istog trenutka intervenira, obuhvati tatu rukom ispod vrata i odmiče ga u stranu.

- Pusti me! - glas mu je sve tiši i tiši.

- Zaboga, što se dešava? - Marijana se stvori pokraj mene.

- Mare, popušili ste. - zatrepćem. - U velikom stilu.

- Majo?

- Upoznaj novog direktora. Gospodina Dimitrija. - pokazujem prema njemu.

Marijana nabaci svoj umiljati osmjeh, spremna koraknuti prema njemu i pružiti mu ruku, ali je moje riječi zaustave.

- Dimitrij Klimov.

Smrzne se, a kad se pribere dovoljno da se okrene prema meni, znam da bi me najradije zadavila.

- Klimov? - šapne.

- Aha. Klimov. - slovkam joj.

U isti sam mah iznenađena, šokirana, uzbuđena, sretna... Sve redom pozitivne emocije kovitlaju se u meni i čine me moćnom i neustrašivom.

- Marko! Marko, zovi mi Borisa! Odmah! - očev glas zagrmi čitavom prostorijom.

- Borisa? Kojeg Borisa? - Marko zbunjeno ponovi.

- Ne radi me ludim. Učini ono što te tražim. Ja sam te zaposlio. Ja sam ti dao posao. Ovo još nije gotovo. Zovi Borisa!

Marko šutke nakrivi glavu, znam da mu se misli roje sto na sat i da povezuje stvari koje ja ne uspjevam nikako.

- Borisa Sokolova? - Marko izgovori toliko hladno da se i sama stresem.

Moj nam otac pokaže svoj demonski osmjeh kao potvrdu na Markovo pitanje.

- O njemu govoriš?

Naježim se od glave do pete. Utroba mi podrhtava, jer iako sam bila slabo upućena, znam o kome se radi.

Strah. Preplavi me neizmjeran strah od mogućih ishoda. Naizmjenice gledam u Marka, pa u gospodina Dimitrija, tražeći bilo kakvu potvrdu da se nemam razloga brinuti. Znam na šta su ti ljudi spremni, znam i da im ništa nije sveto, a sada, ponovno su se pojavili kao duhovi koji vrebaju iz prikrajka spremni na osvetu.