Ruski POLJUBAC #2 ✔️

8. Protiv sebe

''Iako se borim... Lomim u sebi... Znam... Ti si jedini kojeg sam spremna čekati. Jer moje srce ionako ne želi nikoga osim tebe...''

**********************

Zbunjeno zurim u njega. Stoji na vratima opušteno, dok mi ispred nosa maše paketićem kokica.

- Aleks? - teško progutam.

Prije par sati mislila sam da mi se neće tako brzo obratiti. A gle njega... Nevino me gleda kao da mi nije zamalo priredio orgazam svojom izjavom i ostavio me reš pečenu.

- Večeras ja biram film. - nasmiješi se i uđe.

- Aleks, bez ljutnje, ali mislim da ovo nije dobra ideja.

Tako i mislim. Imati njega u stanu nije dobro za mene. Ne zato jer ne želim društvo, nego jednostavno zbog načina na koji utječe na mene.

Već ubacuje DVD u player, pokrene film, pa stisne pauzu i uputi se prema kuhinji s onim paketićem.

- Što točno nije dobra ideja? Da ja biram film? - zagonetno se smješka.

- Ne, Aleks. Nije dobra ideja da si tu. - okrećem mu leđa, nesposobna se suočiti s njegovim pogledom.

- Tko kaže?

- Ja kažem. Molim te, Aleks...

On kao da me ne doživljava. Ima namjeru ispeći te kokice i upravo to radi. Ne sluša me. To me dodatno raspali.

- Voliš li jako slane? - pita me.

O, dragi Bože... Shvaća li on mene uopće? Ja o jednom, on o sasvim drugom. Pravi li me ludom? Ili sam sama po sebi već dovoljno luda?

- Slatka si s podignutom kosom. - namigne mi, pa istrese kokice u veliku zdjelu.

- Aleks, stani na trenutak. Pogledaj me. - molim ga.

Šeretski se osmjehne. Osloni se na kuhinjski ormarić, prekriži ruke na prsima i promatra me.

- Gledam te.

- Da pojasnimo situaciju... Želim znati zašto si tu ponovno? Zašto si mi danas održao onaj kratak govor i to ispred Tare i Nelly? Uživaš li u tome da me mučiš i zbunjuješ? Ili si takav po prirodi?

- Polako, polako. - podiže ruku u zrak da me ušutka. - Ne misliš li da je to previše pitanja odjednom?

- Ne. Ne znam. Možda. - odmahujem glavom. - Zapravo, zašto dolaziš k meni, kad znaš da postoje djevojke koje bi ubile da upravo sada s tobom gledaju film. Vjeruj mi da ja nisam osoba koju želiš pored sebe... Niti sam jedna u nizu tih djevojaka koje lude za tobom.

- O tome koga ja želim ili ne, sam odlučujem. Ta djevojka na koju ciljaš je zanimljiva na svoj način. Ali meni nedovoljno zanimljiva.

- Ja ne mogu opet biti povrijeđena. - gledam ga direktno u oči, želeći da shvati što želim reći.

- Nije mi namjera povrijediti te. - djeluje zbunjeno.

- Ali učiniti ćeš to. Prije ili kasnije. - suze mi se sakupljaju u kutovima očiju.

Odlučila sam. Moram to učiniti. Otjerati ga od sebe čim prije. Nisam još spremna, i sada to shvaćam. Ne mogu pustiti nikoga u svoj život. Pogotovo ne njega. Aleksandar je jedina osoba u posljednjih pet godina koja je zavirila u moj život.

Neko vrijeme samo šutke gleda u pod. Čini mi se da traži prave riječi. Doslovno čujem zujanje kotačića koji mu se vrte u glavi. Podigne glavu i momentalno me pokori pogledom. Osjećam se tako malena, tako nezaštićena. Ali ne bojim se. Kraj Aleksandra ne poznajem osjećaj straha. Ovlaži usnu, prije no što se odgurne od ormarića i krene prema meni.