Ruski POLJUBAC #2 ✔️

31. Pad

"Ni jedna bol nije toliko jaka kao ona kad te povrijedi osoba do koje ti je najviše stalo..."

*************************

Otpijem gutljaj vruće kave i nastavljam zuriti kroz prozor. Iako se ispod mene prostire vreva automobila i ljudi, ja na nikoga ne obraćam pažnju. Srce mi odzvanja bučno u ušima, i samo žudim za konačnim krajem ove agonije, za novim početkom naše budućnosti.

- Ne vidim izlaz. - Andrej frustrirano promrmlja. - Pokušali smo sve, ali... Mislim da je vrijeme da se suočimo s porazom.

- Vjeruj mi kad ti kažem da mi je prioritet pronaći te smradove. Pronaći će način kako da naude Maji. Osjećam to i ne mogu se rješiti tog lošeg predosjećaja. To što nismo uspjeli preuzeti firmu ne znači mi ništa, ali njena sigurnost, meni znači sve.

- Marko se još nije javio? - Sebastian ulazi i skida jaknu sa sebe, pa je nemarno prebaci preko naslona fotelje.

- Nije. Čekamo. - Andrej mu odgovori.

Po prvi put u životu dođe mi da se isplačem, od frustracije koja me lomi, jer ništa ne ide onako kako sam htio, ništa ne ide po planu. Ta je firma trebala pripasti meni, kako bih je vratio Maji. Sebastian nije pogriješio kad je posumnjao da su Sokolovi ponovno umješali svoje jebene prste tamo gdje im nije mjesto. Ali... I to ne ide onako kako smo priželjkivali.

Đole radi na tome da pronađe Borisa, da pronađe Maura, a nama su ruke vezane. Samo, ja jače osjetim omču koja mi se steže oko vrata i guši me, jer na kraju svega, pristao bih na predaju, na poraz, kad bi to značilo da između moje slatkice i mene više neće stati niti jedna prepreka.

- Jebeš sve ovo... Idem. - okrećem se s namjerom da napustim ovaj prostor u kojem me vlastita nemoć prikovala za pod.

- Kamo, Aleks? Kamo ideš? - Sebastian stane ispred mene.

- Ne znam, ali ne mogu samo stajati i zuriti u jednu točku.

- Ne možeš ni lutati uokolo. I sam znaš da ništa nećeš postići.

- Hej! Hej! - Andrej naglo ustaje, pokazuje nam Đoletovo ime koje svjetli preko ekrana mobitela. - Možda ima vijesti.

- Pa javi se! - zaurlam.

Andrej prisloni mobitel na uho, šuti par trenutaka, potom pograbi ključeve automobila sa stola i prstom nam pokazuje da ga pratimo.

- Uzmi papire. - Sebastian mi pokazuje na fasciklu. - Danas će ih potpisati, na ovaj ili onaj način, ali hoće.

Kimnem i učinim kako mi je rekao, pa ih slijedim kroz hodnik. Stežem šake, jer mrzim tu neupućenost. Imam poriv da prebijem jebenog Đoleta, jer nije zvao mene.

Sjednemo u auto, Andrej najzad prekine poziv i osmjehne se.

- Imamo adresu.

Sebastian lomi prste i duboko uzdahne.

- O, kako sam spreman. - zabavljeno naglasi.

- Ne više nego ja. - promrmljam za sebe.

Sedamnaest minuta kasnije, Andrej zaustavlja auto u uskoj ulici.