Ruski POLJUBAC #2 ✔️

14. Bijeg

"Letiš, padneš, digneš se... Shvatiš da bi ostao u letu da nisi previsoko poletio... Druga šansa? Može, ako si naučio lekciju..."

**********************

Jednom sam se zaljubio u životu. Jednom i nikada više. Bio sam tek klinac, mlad i u tinejdžerskim godinama. Bila je prva djevojka s kojom sam spavao. Tek sam kasnije saznao da ja njoj nisam bio prvi, iako me uvjeravala u to. Neiskusan i naivan... Da, to sam bio. Zaljubljen preko ušiju.

Za nju sam bio spreman skinuti zvijezde s neba, ispuniti joj svaku želju.

Kružile su priče o njoj, lažne, tvrdio sam. A onda sam je uhvatio u naručju drugog tipa. Glupo sam prešao preko toga, jer me uvjeravala da sam sve krivo shvatio. Par dana nakon toga, s tim se istim likom ljubila u sredini prepune diskoteke.

Više nisam mogao zažmiriti. I tada sam osjetio tu povređenost, tu izdaju, nevjeru i momentalno gubljenje nade da postoji prava ljubav. Tako je počelo...

Prvih sam se par dana osjećao trulo i bezvoljno, živio u nadi da je to bio san. Nakon toga obuzeo me bijes kakav nisam do tada okusio. Postala mi je odbojna, nisam je mogao ni pogledati kad sam se našao u njenoj blizini. Žudio sam za osvetom, htio sam da na svojoj koži osjeti ovo što je mene razdiralo.

Kad sam prešao i tu fazu, uslijedila je faza kada sam sve djevojke svrstavao u isti koš. Sve su mi bile jednake, sve sam uspoređivao s njom i nitko me nije mogao razuvjeriti. Od tog sam trenutka postao ovo što sam danas. Na glasu zavodnika i švalera, velikog protivnika veza, da ne spominjem brak ili ljubav. Te dvije riječi ne postoje u mom rječniku.

A sve iz razloga, jer se više nikada u životu ne želim osjećati izdano...

Sada, skoro dvanaest godina kasnije, u gadnim sam problemima.

Jedna se brineta bez imalo truda uvukla pod moju kožu.

Ona je jedna u moru drugih koja se ističe, čije je lice najljepše na svijetu kad gleda u mene sa sjajem u očima. Njoj nije potrebna šminka, ni bespotrebna uljepšavanja. Svaka djevojka u usporedbi s njom je previše obična.

Sve sam to shvatio onog dana u bolničkom hodniku kada je pogledom potražila mene. Trebala je utjehu, zagrljaj, a ja sam svoju sebičnost stavio na vrh svojih prioriteta. A sve zato jer sam se prestravio. Jebeno prestravio onoga što mi je u tom trenutku presjeklo srce.

Zamislio sam sebe na Sebastianovom mjestu, Maju na Tarinom, i znao sam da ja to ne bih preživio. Divio sam se bratu na snazi koju je imao. Pustio sam suzu zbog heroja u bolničkom krevetu, koja je izdržala, borila se i preživjela.

Znao sam da je moj napredak bio samo prividan. U meni je i dalje ključala ista krv, isti adrenalin i bijes. U takvim sam trenucima radio ishitrene odluke. Nisam stao i razmislio, ludo sam jurio glavom kroz zid.

Prvi sam napustio bolnicu. Sjedio sam u autu ispred kuće i plakao kao mala beba. Shvatio sam da volim, shvatio sam da mi je stalo. Noćas sam umalo zauvijek izgubio šogoricu i nećakinju. Najbolju prijateljicu koju sam ikada imao i klinku koju već sada volim svim srcem.

Ja i ljubav? Čini se da je ipak ima u meni. Čini se da ipak nisam satkan od čelika... Ipak ima nade za mene.

Zato me bol razdirala izvana i iznutra. Pekla me koža, podrhtavala mi je utroba. Ponovno sam pokrenuo auto i u gluho doba noći parkirao ispred Sokolove kuće. Divljački sam lupao po vratima i tek nakon par minuta shvatio da sam na pogrešnom mjestu.

Uputio sam se u policijsku postaju. Zbog svoje sam gluposti tamo i proveo noć. Remećenje mira i napad na službenu osobu... Tako mi je stajalo u optužnici. Ništa šta lova ne može srediti.