Ruski POLJUBAC #2 ✔️

16. Samo on

"Želim samo tebe, uvijek tebe, zauvijek tebe... Pokraj sebe, uz sebe, samo za sebe..."

************************

Zar suze nikada ne presuše? Koliko snage imam još u sebi? Taman kad pomislim da sam iscrpljena do kraja i da nemam snage pustiti suzu, one se proliju poput kiše. I umjesto da mojoj duši donesu olakšanje, one me podsjete koliko mi je život jadan...

U životu sam se zaljubila dva put. Prvi put sam ljubavi okrenula leđa jer sam morala, jer je ta ljubav od mene učinila robinju, jer me dovela do samog dna. Taj sam prvi put bila naivno ubijeđena da sam voljena, da sam sigurna, da osjećamo jednako i da ne postoji sila koja će nas razdvojiti. Naposlijetku, on je bio ta sila... On je ukaljao čistu i nevinu ljubav. On je uništio ženu u meni. Unio je u mene strah i bila sam sigurna da više nikome neću vjerovati, da se neću prepustiti više nikada. Ali jesam...

Pojavio se Rus zelenih očiju poput smaragda, najljepšeg osmijeha i aure koja ti ne dozvoljava da ga gurneš od sebe. Ponovno sam povjerovala da ja to mogu... Da mogu voljeti, biti sretna, ispunjena. Na putu k mome potpunom prepuštanju, prošlost nije imala mira. Upetljala je prste i vratila me tamo... U vrijeme i mjesto od kojeg sam pobjegla. Mučna me prošlost natjerala na povratak, ne zato jer sam htjela, već zato jer sam bila prisiljena...

******************

Sve je naizgled bilo savršeno... Dogovorila sam se Anom da ima slobodnu večer, jer će sutra pokupiti mog Filipa nakon večere na Andrejevom i Nellynom vjenčanju.

To je prvo vjenčanje na koje sam pozvana nakon dugi niz godina. K tome i vjenčanje na koje ću pratiti najljepšeg muškarca kojeg su moje oči vidjele.

Ujutro sam bila u kupnji i počastila sam se novom haljinom. Oduševila me na prvi pogled. Bila je najljepše zelene boje, poput očiju koje volim više od života. I dok je prodavačica provlačila moju karticu, maštala sam o njemu... Hoće li se i njemu svidjeti haljina kao i meni?

Dan mi je tekao suviše polako iz razloga, jer sam znala da ga neću večeras vidjeti. I to mi je prokleto smetalo.

Na moje iznenađenje i Filip je više puta pitao hoće li Aleks doći k nama. No, podsvjest me upozoravala, i bila je nevjerojatno uporna.

Kad Aleks ode, ostati će dvije napuštene duše... Svoju ću krpati zadnjim atomima snage, ali kako će moj sin prihvatiti da ga je napustila jedina muška osoba koju ima u životu i koju je prigrlio bez imalo pitanja ili negodovanja.

- Mama, a hoću li cijeli dan morati nositi košulju? - Filip skoči pokraj mene na kauč.

- Da, ljubavi. Predivno ti stoji, ti si pravi mamin frajer.

- Ali ja ne želim to obući.

- I Kiki će imati košuljicu. - privučem ga u zagrljaj i snažno stisnem.

- To je glupo. - promrmlja. - Hoće li i Aleks imati košulju?

- Naravno da hoće. - potvrdim zamišljajući to tijelo zapakirano u košulju po mjeri.

- Sad me zezaš samo da je obučem.

- Ne zezam te. Vidjeti ćeš ujutro. - poljubim mu glavicu.

U jednom skoku ponovno stane ispred mene i malenim mi prstićem prijeti.

- Ako Aleks ne bude u košulji, da znaš da neću ni ja ići u njoj. Obući ću pidžamu.

- Dogovoreno. - nasmijem se glasno. - Može. A sad mi daj pusu.

- Mama... - rastegne i lijeno se naginje prema meni.

Ljubim ga i škakljam, a on se tako zarazno smije da mi i samoj oči zasuze od smijeha.