Ruski POLJUBAC #2 ✔️

19. Početak kraja

"Laž neće postati istina... Pogrešno neće postati pravilno... Zlo neće postati dobro.... Bez obzira koliko mi to uporno prihvaćali..."

**********************

Pržio me pogledom možda samo sekundu, možda i minutu ili sat. Nisam mogla procijeniti. Vrijeme je stalo u trenutku kada su nam se pogledi susreli.

Jednako je brzo vrijeme i nastavilo teći, jer je Aleks jednostavno skrenuo pogled. Dao mi je do znanja da ga ne interesiram, dao mi je do znanja da se glupo nadam nečemu.

Iako sam sjedila uspravno i ponosno, u sebi sam tonula i tonula i nikako nisam mogla dohvatiti to dno. Jer da jesam, nakon pada bih ustala i nastavila barem prividno hrabro dalje. Ovako... Ovako je svima bilo jasno što mi čini jedan muškarac.

Moj se otac vratio za stol, upoznao se s Aleksandrom i započeo razgovor s njim i Andrejem.

Ja... Nisam čula ni riječi. Osjećala sam se kao zarobljena u tunelu. U daljini sam čula neku jeku, neke glasove... A sve što sam vidjela, bile su usne koje se pomiču dok razgovara. Usne o čijem sam okusu bila ovisna, usne koje sam i sada htjela stopiti sa svojima.

Mauro je napeto sjedio pokraj mene i prisluškivao njihov razgovor. Pametno je odlučio prvi popustiti, jer je valjda shvatio da u prepirci s Aleksandrom može izaći samo i jedino kao gubitnik.

- Moja je kćerka direktorica. Ona će potpisati ugovore. - očev mi je glas nekako uspio doprijeti do mozga.

Andrej i Aleks ničime nisu odali iznenađenje. Prihvatili su tu činjenicu kao posve običnu stvar, kao nešto što znaju odavno.

Poželjela sam vrištati na sebe, opominjala sam se uporno i uporno. Toliko sam uplovila u svoj svijet mašte da nisam čula niti jedne riječi. Sada žalim zbog toga jer nisam upućena u ono o čemu raspravljaju.

Ja sam direktorica... Kakav apsurd. A onda mi nelagoda ispuni tijelo jer, očito je da između njihove i moje firme postoji mogućnost suradnje...

Dođe mi da se grohotom nasmijem, da me prisilno odvedu u onu kućerinu koji sam nekada nazivala dom, da se ušuškam u krevet i zagrlim svog sina. Da tiho jecam i ispoljim dio ovog bola u grudima.

Ustanem ne razmišljajući više o ničemu osim o bijegu. Mauro me grubo uhvati za ruku i zaustavi. U tom trenutku nesvjesno pogledam u Aleksandra. Na moje iznenađenje, on doslovno strelja Maura pogledom. Potom pogleda u njegovu šaku kojom me čvrsto steže. Boli me, ali ne odupirem se, jer više nemam ni trunku snage.

Aleks se nagne prema naprijed, jednim se laktom osloni na stol, drugom rukom treskom spusti čašu na stol. Privuče Maurovu pažnju i ovaj istog trenutka olabavi stisak na mojoj ruci.

Muk i tišina nadviju se nad stolom i sva je pažnja usmjerena na Maura. To je bio ključan trenutak u kojem sam pobjegla. Brzim sam se koracima udaljila od stola. Noge su me same vodile. Nije bilo važno kamo, važno je bilo da uđem u sigurnu zonu, jer ono tamo za stolom je kao goli pakao.

Prođem pokraj toaleta, jer se iznutra čuje buka, što znači da nikako ne bih dobila minutu mira. Produžim dalje niz dugačak hodnik, u dio u kojem se svijetlost jedva nazire.

Mrak i tišina... I to mi sada godi. Rukama upetljanih u kosu koračala sam u krug. Tugu je zamijenila nemoć, onu nemoguću bol ogromna frustracija.

Pokvarila sam si frizuru, uništila šminku, ali kao da mi je stalo do toga.

Zašto? Zašto si se morao pojaviti? Zašto? Radiš li to namjerno? Kažnjavaš me, jer vjeruješ da sam samovoljno otišla? Kažnjavaš me, jer ti nisam pokazala koliko te volim? Jer to nisam izgovorila, jer nisam vrisnula cijeloj planeti da si ti sav moj svijet?