Ruski POLJUBAC #2 ✔️

25. Mauro

"Smij se i kada ti nije smiješno, smij se i kroz suze i svakog se dana podsjećaj da se sve dešava s razlogom... Jednog dana, sve će dobiti savršen smisao..."

*************************

Posrtala sam unatrag, bez zastajkivanja, sve dok leđima nisam udarila u zid. To je bilo to. Dalje nisam imala kuda. Jeza koja je strujila niz moje tijelo, nije imala nikakve veze s hladnom površinom na koju sam bila priljubljena leđima.

Ponovno stojim ispred njega, preplašena, nezaštićena. Vraćam se unatrag šest godina, gledam u lice manijaka koji je spreman na sve, onaj koji probleme rješava samo na jedan način. Kažnjavao me bez razloga, a sada je sva ljutnja usmjerena na mene.

- Vidiš, Majo, ipak smo ostali sami. - demonski osmijeh izađe iz njegovog grla.

- Molim te, molim te, Mauro. - jecaji napuštaju moje usne.

- Sada me moliš? Sada? - njegov me glas sve više plašio, jer taj glas koji sam čula ispred sebe nije bio Maurov.

Bio je to glas monstruma, koji je spreman na najgnjusnije čini, čudovišta koji ne preza pred ničime. Pogled mu je mutan, vilica mu se trza od bijesa, šake stisnute uz tijelo i potpuno je usmjeren na mene.

- Nemoj, Mauro. Pokajati ćeš se, budi siguran u to. - pokušam ga blagim tonom umiriti, iako sam duboko u sebi sigurna da njega nitko i ništa neće umiriti, i da moram skupiti svu moguću snagu, svu moguću hrabrost, kako bih izdržala ono što se sprema, ono što mi se on sprema učiniti.

- Prijetiš mi? Prijetiš li ti to meni onim Rusom, jel' to? Šta? Misliš da će te tvoj heroj spasiti? Ti si nitko i ništa, ženice. Nitko i ništa. - okreće mi leđa, pa otvori ladicu očevog stola i izvuče malen pištolj.

U vrhuncu jeze koja me trese, usudim se poput malene preplašene djevojčice mislima dozivati mamu i tatu. Potrebni su mi, potrebni su mi toliko, da bih zaboravila na sve kad bi me prigrlili i zaštitili od čovjeka kojeg su pustili u svoj dom, a mene istjerali poput kakvog ološa.

Znam i da su moje želje puste, da graniče s ludošću, jer onog dana kada sam ja prestala biti njihova kći, on je postao njihov sin. Njega poštuju, njega vole, njega su prigrlili kao svojega, a ja sam ostala samo Maja, ona tiha djevojka koja je bila prisiljena pobjeći kako bi sačuvala živu glavu i zaštitila svoje dijete.

- Molim te... - šapnem i nikako ne uspjevam zadržati suze.

- Mauro Tomas nikada nije bio ničija igračka, ženice draga, a ti si kriva što sam to sada postao. Znaš li koliko su naškodili mom statusu koji gradim godinama? Znaš li koliko su me ponizili? Znaš li? - šakom raspali po sredini stola i natjera me da poskočim u mjestu. - Znaš ti jako dobro, samo briga tebe za mene. Nikada mi nisi bila podrška, nikada.

- Zašto misliš da to ima veze sa mnom?

- Sad će ta ruska gamad vidjeti kako se ja igram. Znaš, stvarno se nadam da mu je stalo do tebe, jer u suprotnom, ništa mu neće značiti tvoja smrt. - priđe k meni, pritisne me svojim tijelom, pa pištoljem krene kliziti niz moje bedro. - Bila bi šteta da se još jednom ne počastim tvojim tijelom. Kao nekada, Majo. Sjetiš li se? Sjetiš li se koliko si uživala u mojim dodirima?

- To je bilo prije nego si me zamjenio s drugim ženama. - ne mogu ni izgovoriti sestrino ime, jer me i sama pomisao na onu noć razdire, sva me silina te izdaje pogodi pravo u dušu.