Ruski POLJUBAC #2 ✔️

26. Zatvor

"Najgori trenutak u životu, zasigurno je onaj kada gledaš kako ti se život raspada. A sve što možeš učiniti, jest čekati... Čekati da dođe kraj."

*************************

- Moram ga vidjeti! - progovorim napokon. - Tara, ja ga moram vidjeti.

- Sad to nije moguće, Majo. Sebastian i Marko su s njim. Javiti će nam čim nešto saznaju. Ti sada moraš u bolnicu na dodatne pretrage. - nježno mi se obrati.

- Ne idem nikamo, rekla sam ti već. - otresem se na nju i momentalno požalim. - Oprosti, ali ne trebam u bolnicu. Da, sve me boli, ali ne toliko da ne mogu podnijeti. - prekrijem lice dlanovima. - Tara... Ova bol u srcu je ono što je teško izdržati, to je ono što me gura u smrt. Zovi Sebastiana, molim te.

Obgrli me rukama i nježno stisne k sebi. Ne govori ništa, jer i sama sam svijesna da mi ni jedna rečenica koju mi može uputiti neće pomoći, neće učiniti da se osjećam bolje.

- Je li živ? - pitam i sklopim oči.

Bojim se odgovora. Bojim se, jer znam da će taj odgovor odrediti moju budućnost, ma kakav bio.

Dlanove položi na moja ramena i odgurne me od sebe kako bi me mogla gledati u oči. I taj me čin još više prestravi. Tara se osvrne ka Nelly, zatim i prema Andreju, da bi naposlijetku stala zuriti u krvave mrlje na debelom, svijetlo smeđem tepihu.

- Možda ovo pogrešno zvuči, ali...

- Ali šta, Tara?

- Nažalost, živ je. Taj je gad još uvijek živ. U gadnom je stanju, ali živ.

Ne osjetim ništa. Ni olakšanje zbog takve istine, ali ni tugu, baš ništa. Vjerojatno zato jer prema tom čovjeku ja odavno ne osjećam ništa. Potpuno mi je svejedno, ali ne bi trebalo biti.

Trebala bih osjećati gorčinu, poželjeti mu sve najgore, ali to bi značilo i odvojenost od čovjeka s kojim želim krojiti budućnost, jer jedini je on kadar učiniti sve za moju sigurnost. On, moj Aleks...

- Kamo je odveo mog Filipa? - pitam po ne znam koji put, nadajući se da netko zna bilo kakvu informaciju.

- Ne znamo, draga, ali znaj da dečki čine sve što je u njihovoj moći da okončaju ovu agoniju. - Nelly me uvjerava.

Potaknute majčinim preplašenim vriskom okrenule smo se prema kutu prostorije. Vaze na ormariću su zazveckale, jedna se prevrnula i treskom pala na pod. Andrej je držao mog oca za ovratnik, siktio mu u facu, ali druga strana, osim preplašenog pogleda, nije pružala nikakav otpor.

Moj se otac držao rukama za komodu i tako sprječavao Andreja da ga ne odbaci na pod. Teško je disao, lice mu je bilo užareno crveno.

- Aleks je jebao majku onoj životinji, a ja ću tebi, života mi. - unio mu se u lice.

Baka je ustala i zajedno s Nelly pojurila do njih, hvatajući Andreja za ramena i odvlačeći ga, a moja je majka glasno jecala. Ja se nisam namjeravala petljati, jer bilo to pogrešno ili ne, nisam osjećala strah za svog oca. Štoviše, bez obzira što nisam znala zbog čega se prepiru, ja sam bila na Andrejevoj strani.

Pogled mi je pao na sestru koja je s druge strane prostorije sve to promatrala, ali nije se pomaknula s mjesta, čime je davala do znanja da je se ovo ne tiče, da je posve nezainteresirana.