Ruski POLJUBAC #2 ✔️

34. Test

"Samo jedan trenutak, samo jedna sekunda, mogu promijeniti život iz temelja... I nikada više ne može biti isto..."

*********************

Ne samo da se osjećam poput stranca u prostoru oko sebe, već sam stranac u vlastitom tijelu.

Smatrao sam da je moj život savršen, da je potpun, ali tek kad sam upoznao Maju, shvatio sam da je ona ono što mi je bilo potrebno, tek kad sam je izgubio, shvatio sam koliko sam jadan i nepotpun i prazan bez nje. I koliko mi se ovakav život nimalo ne dopada. Pust mi je, prazan, nimalo privlačan.

Ali onaj njen pogled... Onaj razarajući pogled koji mi je slomio sve i jednu koščicu u tijelu, poručujući mi koliko sam ja nepoželjan dio njenog života, pogodio me poput munje i još uvijek me trese.

Prostora za iskupljenje nemam, jer sve je učinjeno, sve je to gotova stvar. Moj me brat, baš kao i Tara, Andrej, pa i Marko uvjeravaju da nisam mogao promijeniti nikakav ishod. Ono što se desilo, desilo se. Povratka nema, a ja sam odjednom čitavim bićem preselio u prošlost i gadim se sam sebi.

Jedno me Sebastianovo pitanje vratilo u stvarnost, i od tog sam trenutka doživio popuštanje napetosti koja me okovala.

- Da je obrnuta situacija, bi li ti postupio jednako?

- Da! - ispalio sam, tek onda promislio, i uz odvagivanje, ipak došao do zaključka da je moj prvotni odgovor jedini ispravan.

Za njega, učinio bih jednako. Bez premišljanja.

Lupanje, oštro lupanje po vratima, dođe mi kao udarci po mozgu. Uhvatim se za glavu i naginjem unaprijed sa željom da prestane, da napokon prestane.

Par sekundi kasnije, počinje mi zvoniti mobitel. Nemam volje, ni želje da razgovaram, ali, obzirom da me zove brat, odlučim se javiti.

- Samo se želim uvjeriti jesi li živ! - drekne na mene.

- Živ sam. - tiho obznanim, iako je u meni sve umrlo.

- Onda otvori ta jebena vrata!

Usporeno ustajem, lijeno koračam, i dalje si masirajući sljepoočnice.

- Maja ti lupa po vratima već pet minuta.

I nakon tih riječi, ostajem paraliziran. Nešto me snažno presječe u grudima, a istovremeno me šibne adrenalin.

Okrenem se u desno prema velikom ogledalu i zurim u svoj odraz. Ovo nisam ja. Ovaj lik, kojeg vidim u ogledalu, nije Aleksandar Klimov. Ne prepoznajem se. Dani opijanja, samoće i predbacivanja, učinili su svoje, i učinili su to gadno.

Ne mogu ovakav ispred nje. Ne mogu joj dozvoliti da vidi kakva je njena moć, koliko me potjerala u dno.

- Reci joj da me nema.

Vidim usne koje se pomiču, ali ne prepoznajem svoj glas.

- Da te nema? - ponavlja Sebastian. - Jesi li ti lud ili šta?

- Samo to učini. Molim te. - nadodam. - Reci joj da sam otišao. Reci da sam daleko.

- Pod jednim uvjetom! - prijeteći mi se obrati.