Ruski POLJUBAC #2 ✔️

17. Poruka

"Što ako je daljina koja nas dijeli predaleka? Bitno jest da mi imamo snagu ljubavi koja lako pređe svaku daljinu koja nas se usudi rastaviti...."

********************

- Mislim da je vrijeme da ona klinka ode.

- Ana je Filipova dadilja. I ona ostaje. - uzvratim, bez ikakve emocije u glasu.

Podmukao cerek natjera me da čvrsto sklopim oči. Adrenalin mi jurca venama, i osjetim poriv da ustanem i spojim svoju šaku s njenom izdajničkom facom.

- Seko moja jedina... - sarkastično izgovara riječi. - Kako bi bilo da smirimo ove tenzije među nama?

- Kako bi bilo sa se makneš i ostaviš me na miru?

- Bih. Ali ne mogu. - odmah odgovara.

- Marijana, već sam vam ponovila tisuću puta. Sve ću vam ostaviti. Sve. Samo pustite Filipa i mene da nastavimo sa životima. - njišem se naprijed natrag privučenih koljena ispod brade.

- Žao mi je. Stvarno je.

Osvrnem se preko ramena. Stvarno sam se u tom trenutku ponadala da ću na njenom licu iščitati iskrenost. Ali nisam... Svaka je njena riječ bila dobro smišljena. Sa svakom me, i najbezazlenijom riječi željela uvrijediti, povrijediti, poniziti. I taj njen teror trpim već tjedan dana.

- Onda učinite nešto. Sigurno postoji način. - glas mi stane podrhtavati.

- Na žalost, ne postoji. I prestani glumiti jebenu sveticu. - sagne se prema meni i zareži mi na uho.

Naglo ustajem s poda i okrećem se prema njoj. Prostrijelim je pogledom, istovremeno osjećajući jad. Ispred očiju mi počinju bljeskati slike nje u mom krevetu, s mojim mužem i po ne znam koji put se pitam, čime sam to zaslužila.

- Šta ako ta svetica počne igrati po vašim pravilima? Ha? Šta ako dignem ruke i prepustim Mauru skrbništvo nad Filipom? Reci mi, seko jedina, tko će financirati tvoje hirove i provode? - izazivam je pogledom.

- Ne bi se ti to usudila. - odmahne glavom.

- Iskušaj me. Ionako sam na izmaku snaga. - unesem joj se u lice, zastanem, pa je dobro odmjerim. - Znaš, nekada sam ti se divila. Sad te čak niti ne žalim.

Okrenem joj leđa i odem prije nego joj dozvolim da mi odgovori. Hodam kroz dugačak hodnik, potom uz stepenice, sve do Filipove sobe.

- Šššš... - Ana stavlja prst preko usana. - Upravo je zaspao.

Koraknem natrag u hodnik i sačekam je, te joj dam znak da me prati u moju sobu.

- Nisi dužna biti ovdje. Imaš obaveze, djevojku...

- Ne samo da mi je dužnost, već i želja da ostanem tu dok god budem mogla. Neću vas ostaviti same u ovom vražjem kotlu.

Podsmjehnem se istinitoj činjenici koju je s lakoćom izgovorila. Toj sam djevojci dužnik do kraja života, jer da nije tu pored mene svakog dana, vrlo je vjerojatno da bih već završila na psihijatriji.

Sjednem na rub kreveta i duboko udahnem. Pokušavam se ne opet rasplakati. Pokušavam biti čvrsta i ne im dozvoliti da manipuliraju sa mnom.