Bezuvjetna Ljubav

20.DIO

Prošli smo puno tog zar ne,
Od smjeha do suza sve
Što jedna ljubav može proć

Nekad su nam ruže cvjetale,
Nekad su nam lađe tonule,
Al nismo slutili da će doći...

Ovaj dan bez milosti
I ovaj zagrljaj
Nakon kojeg ćemo skupa nestati
Kao jutranja zvijezda

Kraj je puta,sve ovdje prestaje
Ovo je zadnja stanica
Naša je priča ispričana
I snovi će ostati iza nas
I nenapisana zadnja stranica....

Danas je bio sprovod. I dalje se ne mogu pomiriti s tom činjenicom da je otišla,da je otišla na onaj svijet. Stalno imam osjećaj da će doći i zagrliti me,dodirniti me sa svojim mekim usnama.

Otišao sam na jedno mjesto gdje se pruža pogled na Zagreb. Sjeo sam na neki zid i razmišljao.
Trebali smo zajedno imati djecu,osnovati obitelj,trebala se preseliti sa mnom u Italiju,ali nema je.

U mome razmišljanju prekinio me Marko koji je došao i sjeo do mene i pružio mi pivo koje sam prihvatio.

"Uništavaš se."-rekao je tiho.

"Ja nemam više zbog čega živjeti."

"Marko ne govori to. Jelena nam je svima prirasla srcu,tebi najviše. Sigurno bi ona voljela da nastaviš sa svojim životom."

"Kako ću? Ne mogu,život mi je izgubio svaku smisao odkad je ona otišla."

"Zamisli kako je njoj kad te gleda takva. Znam da bi ona voljela da nastaviš."

"Ona kao da je imala predosjećaj da će umrijeti."-govorio sam dok sam gledao u naruknicu na kojoj piše Jelena.

"Kako znaš?"

"Rekla mi je ako umrem da nastavim,ali da je nikad ne zaboravim."

"Pa u tome poanta prijatelju moj. Trebaš nastaviti živjeti,ali nje se uvijek sjećati."

"E kad bi to bilo lako."

"Moraš,ako ne zbog bližnjih onda zbog nje i sebe. Karijera će ti propasti,izgubit ćeš sve nakon što si nju izgubio."

"Sada bih dao deset godina svog života da samo je na jednu minutu vidim."

Nije ništa rekao samo je spustio glavu.

"Ja idem vidjeti kako je Melita,a i ti dođi brzo kući."

Samo sam kimnuo glavom.

Marko R P.O.V.

Ulazim u svoj stan i vidim da se Melita probudila. Bila je sva iscrpljena od plakanja. Sjedila je na kauču.

"Jesi malo bolje?"-upitao sam je dok sam sjeo do nje.

"Nisam,ne mogu ja ovo izdržati."-rekla je i zaplakala. Ja sam je zagrlio.

"Moraš,Jelena bi sigurno to voljela,da nastaviš."

"Ne mogu,više nemam s kim ići na predavanja,pa na kave. Nemam više tog oslonca u životu. Kada mi je teško ona prva dođe. Kada me je prvi dečko ostavio ona je došla. Kada sam pala ispit ona me utješila. Nju nitko ne može zamjeniti."

"Imaš mene,ja ću zauvijek biti uz tebe."

"Zašto se ovo baš njoj dogodilo?"-upitala je dok je ležala na meni.

"Možda je više njima gore potrebna nego nama ovdje."

"Kako znaš?"

"To mi je otac rekao kad mi je umro djed."

"Žao mi je."

"Nema ti zbog čega biti žao. Bio je star i bolestan,Bog ga je skinio s muka."

Onda je predvladala kratka šutnja.

"Melita što misliš da preseliš kod mene,da malo odmoriš glavu."

"To je velik korak,ali može."

***
Marko P.O.V.

Novo jutro je svanilo,ali opet nema nje.
Ustao sam,obavio svoju jutarnju higijenu i otišao na grobolje. Ponio sam joj crvenu ružu jer znam koliko ih je voljela.
Došao sam do njezina groba,sjeo i gledao na njezin spomenik na kojem je pisalo njezino ime.

"Jelena još će mi jedan dan proći bez tebe. Kao da je propao dio mene odkad si ti otišla. Sjetit ću se tvojih riječi i pokušati nastaviti iako će to biti teško."