A bila je skromna.
Preskromna, ako ćemo iskreno. Čitav život je tragala za malim stvarima.
◾Sitnicama.
◾Detaljima.
◾Za čovjekom sa kojim će konačno biti sretna.
Da joj češlja kosu.
Pokriva u hladnim noćima.
Tješi dok je psihički loše.
Da je...
Jebote. Tiho opsujem u sebi dok gledam svoj odraz u ogledalu. Takva promjena za tako kratko vrijeme. Opipavam svoju kratku plavu kosu pa pogled posvetim svom glatkom licu. Nema pretjerane šminke, plave oči su mi savršeno izražene.
Duga plava haljina bez rukava i sa velikim izrezom prati mi liniju tijela i stoji savršeno dok se presijeva u ogledalu. Pogledam u bež visoke štikle i podignem glavu visoko. U štiklama sam se uvijek osjećala samouvjerenije.
Napokon napustim sobu i izađem na svjež vazduh gdje me Dean već čeka spreman. Otvori mi vrata svoga auta i pomogne mi da se fino smjestim, zatim zatvori prođe krug i sjedne na mjesto vozača. Uputim mu osmijeh i pojačam muziku kada se uključimo u saobraćaj.
Na parkiralištu već vidim da je sala puna, pogled mi okrzne Leon sa nekom djevojkom u crvenoj haljini boje krvi, crnih visokih potpetica, tamnog tena, sa braon valovitom kosom do struka, ali ne vidim Miu ni Nicka u njihovoj blizini.
Dean mi otvori vrata i uzme me za ruku dok izlazim. Poravnam haljinu, uzmem ga pod ruku i slušam odzvanjanje svojih štikli po asfaltu. Dok se probližavamo sali novinari nas okupiraju i uslikaju par fotografija, postave nekoliko pitanja, i primijetim da me Leon posmatra. Kad se napokon izvučemo od novinara i paparaca, uđemo u salu punu ljudi Dean se izgubi sa namjerom da nam donese pića. Ja produžim do stola sa hranom i pokupim jedan mafin lagano grickajući kako ne bi uprljala đavolski skupu haljinu koju sam kupila prije par sati. Nakon par gutljaja bijelog vina, spustim svoju čašu pored sebe i oslonim laktovima na stol, pogled mi preleti preko gužve i zakoči na Nicku u zagrljaju sa djevojkom koja je stojala sa Leonom kad sam tek stigla, Mia i Leon im se probližavaju smješkajući se. Prava slika sretne porodice.
Misli mi lutaju do Houp i zanima me kako joj je sada, fale li joj pravi roditelji, prava porodica, da li joj pružam dovoljno ljubavi, pažnje i brige. Da li je sretna sa mnom, hoće li me mrziti zajedno sa svojom porodicom kada sazna pravu istinu o sebi? Trznem se kad osjetim Nickov pogled na sebi, pogledi nam se sastave i stomak mi se sveže u čvor, grlo osuši, izgubim osjećaj za ruke i noge, nemam snage išta pomjeriti, samo tako nempomično sjedim na udobnoj bijeloj stolici gledajući u njegove oči. Nakon par sekundi Leon ga udari po ramenu i on se trzne, napokon se podsjetim da trebam disati pa halapljivo udahnem što više zraka dok me Dean posmatra namrgođeno, ali ništa ne kaže. Dograbim svoju čašu sa vinom i popijem do kraja.
"Idem po još jednu čašu vina."- pogledam u Deana pa ustanem hodajući prema konobaru i uzmem čašu ovog puta crnog vina prislanjajući na usne i pažljivo otpijem jedan gutljaj.
Kada napokon završim da svojim "svečanim" govorom i zasitim se svih pogleda uprtih više u moje tijelo nego lice. Bliceva koji su mi sjevali pred očima siđem na porculanski bijele pločice pa se udaljim čekajući Nickov govor.
Po završetku svih govora podignem svoju haljinu i hodam prema toaletu da se osvježim uhvatim se za rub umivaonika i gledam odraz u ogledalu. Šta mi se dešava u vezi Nicka? Ne želim ove osjećaje. Ništa od ovoga mi ne treba. Najradje bi se pljusnula hladnom vodom po licu ali ne mogu zbog šminke. U ogledalu primijetim Miin odraz i vidim da mi prilazi.
"Demi."- prošapuće pa se osloni na umivaonik sa moje desne strane. Uputim joj pogled i izvijem obrvu čekajući da nastavi.
"Hoćeš mi, molim te dopusti da vidim Houp?"- povraća mi se od nje i njenih molbi. Da je htjela Houp ne bi je tek tako ostavila.
"Ne."- kratko odgovorim pa opet pogledam svoj odraz. Nemam snage više za Houp ili bilo koga iz njene porodice. Volim je ali ne mogu joj mijenjati pravu majku, s druge strane ne želim je dati njima jer ne vide dalje od nosa, sve im je u materijalnim stvarima. Tako se i ja predstavljam, ali ipak imam srce i dušu. Povrijeđeno, i uništeno srce, crnu, mutnu i uvrnutu dušu. Ali imam.
"Demi, to je moja kćerka."- nešto glasnije izgovori. Ali njene riječi jedva dođu do mene.
"Mia, ti da si željela Houp ne bi se tako ponijela. Brinem se o njoj najbolje što mogu. Budi sretna s time. Ne želim da joj se iko od vas približava jer svakako, kad odraste i sazna pravu istinu mrzit će nas sve."- iskreno izgovorim pa pustim vodu da teče i kvasi mi ruke.
"Želim je pored sebe, a znaš koliko volim Leona, koliko sam se uvijek borila za njega. Koliko se trudio da me povrati, kada sam pristala, pristajala sam na sve. Ne kažem da se kajem, ali ne mogu više bez Houp, to mi je dijete, želim je kraj sebe."- gotovo zaciči. Možda je i iskrena, možda. Ne mogu znati 100%. Uvijek sam vjerovala da se ljudi mijenjaju i to me dovelo do ovoga, da više ni odrazu u ogledalu ne mogu vjerovati. Ravnodušna sam na sve, osim na Nickovu pojavu i malu Houp koja mi svakim danom daje snagu da nastavljam dalje. Dean mi ne podrška u svemu, Matea mi je dokaz da postoje osobe koje se bore sa većim problemima od mene a opet su 24 sata nasmijane. Godpođa Kejn i Leo ukazuju na to da se prava ljubav može dogoditi kad se najmanje nadaš, kao što je njihov slučaj.
"Mia, odlučivala si jednom. A jednom rečeno i urađeno se ne vraća. Žao mi je."- okrenem joj leđa i napustim toalet hodajući nazad prema stolu, sjednem do Deana i primijetim Nicka kako sjedi preko puta mene.
Dubogo udahnem i zažmirim, osjećam mučninu i jedva čekam da se ovo sve završi..
