Djevojka sa krilima |✓

14. dio

Tup.

Tup.

Tup.

Što je to?

Tup.

Otvorila sam oči i pogledala na sat.

3:40.

Stvarno?

Tup.

Okrenula sam se prema prozoru no nisam vidjela ništa. Valjda umišljam. Baš kad sam krenula zatvoriti oči

Tup.

"Ughh.." ustala sam iz kreveta i dovukla se do prozora. Vani je još uvijek bio mrak. Tko normalan sad kuca po mom prozoru? Ili po ičijem prozoru to jest. Pogledala sam van i pokušala nešto uočiti ali nisam vidjela ništa.

Stvarno?

Tup.

Još jedan kamen ili nešto je udario u prozor prepavši me. Izdahnula sam u iritaciji i otvorila prozor.

Ne vidim ništa. I u tom trenu mi je kamen sletio u čelo.

"Au!" Rekla sam i primila se za čelo.

"Uh. Sorry!" Netko je zavikao.

"Emma?" Upitala sam zbunjeno.

"Ne. Djed Mraz koji ne može pronaći dimnjak. Da Emma je!" Zavikala je iziritirano.

"Što? Zašto mi bacaš kamenje po prozoru?" Upitala sam ljuta. Mislim, četiri u jutro je.

"Ne javljaš se na mobitel. Nego silazi dolje. I po mogućnosti ne u svojoj uniformi za posao." Rekla je.

Uniformi? Valjda sam se zaboravila presvući.

"Ugh.." zalupila sam prozor s malo previše sile.

Zašto je ona tu? Zar su se već vratili? I što bi me ipak trebali u četiri ujutro?

Odlučivši da ne razmišljam više o tome, jer ću valjda uskoro saznati, obukla sam crne traperice i tamno sivu hood-icu (jel to riječ?😂)

Sišla sam u kuhinju i uzela narandžu jer zašto ne?

Otvorila sam vrata i zaključala za sobom, te sam  nakon toga otišla na stražnji dio kuće.

"Dosta ti je trebalo." Komentirala je na što sam okrenula očima.

"Mislim. Nije kao da mi svaki dan netko baca kamenje po prozoru u četiri ujutro." Komentirala sam sarkastično, no ona me ignorirala i počela hodati.

Ja sam lagano potrčala dok ju nisam sustigla.

"Hej! A gdje idemo uopće?" Upitala sam je zbunjeno.

Ona me samo pogledala i nastavila hodati.

"Šta? Igrnoriranje?" Opet sam pokušala.

Ona je samo hodala.

"Znaš ja bih tebe trebala ignorirati. Ipak sam ja ona koju su probudili u četiri u jutro."

"Onda me ignoriraj i zašuti više!" Stala je i rekla oštrim tonom. Ja sam podigka ruke u zrak u znak predaje.

"Wow. Netko je ustao na krivu stranu kreveta. Što je tebe učinilo tolko mrzovoljnom danas?" Pogledala sam je na što se ona još više razljutila.

"Možda to što trebam babysittati sedamnaestogodišnju plavušu koja je gluplja od petogodišnjaka! Ugh!" Ubrzala je korak.

"Zadnji put kad sam provjerila ti nisi plavuša. Ali tko zna." Kut usne mi se podigao u poluosmijeh. Ona je stisla šake.

"Babysittati? Što bi ti to trebalo značiti?" Podigla sam obrvu. No ona mi nije odgovorila.

"Emma Emma Emma Emma Emma Emmaaaaa"

Uzdahnula sam. Dobro onda.

Podigla sam ruku te sam je krenula bocnuti s prstom. No centimetar od svoje ruke je uhvatila moju šaku-te ju je struja stresla.

"Ahg!" Pogledala me sa raširenim očima.

"Što je to sad bilo?" Upitala me držeći se za ruku. Nakon toga je počela okretati ruku u potrazi za opeklinom, ali je nije bilo.

"Znači to je dobilo sad tvoju pažnju." Nasmijalal sam se. Ona je uzdahnula i počela trljati lice rukama.

"Kunem se. Ti si najiritantnija osoba koju sam ikada upoznala."

"Hvala. Trudim se." Nasmješila sam joj se. Ona je samo nastavila hodati.

"A kamo idemo?" Upitala sam.

"Vidjet ćeš." Odgovorila je. Eh. Bolje išta nego ništa.

"Dobro onda." Rekla sam. Te se kunem da sam čula kako je rekla napokon.

Kako smo hodale primjetila sam da se sve više približavamo središtu grada. Htjela sam je pitati što ovdje radimo, no odlučila sam se protiv toga sjetivši se kako zbog nekog razloga nije u najboljem raspoloženju.

Samo sam nastavila hodati za njom kao izgubljeni psić. Emma se vidno opustila zbog moje tišine te je sad umjesto sa mrzovoljnim licem, hodala sa neutralnim.

Okey.

Vjetar je zapuhao jače te sam se stresla. Ugh. Trebala sam uzeti jaknu ili nešto. Zamahnula sam dlanom te je prestalo puhati. Barem nešto pozitivno s tim moćima.

Nakon dvadeset minuta hodanja više nisam mogla izdržati.

"Gdje idemo?" Upitala sam te sam vidjela da je nekakvo olakšanje s njenog lica nestalo.

"Blizu smo. Izdrži još pet minuta." Rekla je te je ubrzala korak.

I nakon pet minuta smo došli do ogromne staklene zgrade. Podigla sam obrvu. Tako nešto ne izgleda kao da pripada ovdje. Pogledala sam Emmu.

"Trebali bi doći ovdje sad za koji čas." Rekla je i pogledala na sat. Minutu kasnije su se Liam, Mia i Jay pojavili ovdje.

"Hej." Pozdravila sam ih. Mia i Jay su me pozdravili također dok me Liam ignorirao i došao do Emme.

"Jesi joj objasnila?" Upitao ju je.

"Nisam. Čekala sam da prvo dođemo ovdje. Kunem ti se još koja minuta s njom i njenim ustima gurnula bi ju pod auto." Čula sam da mu je ne baš toliko diskretno rekla. Ja sam okrenula očima dok mi je Jay uputio upitan pogled. Odmahnula sam rukom.

"Nego. Zašto sam ovdje? I tooo.." pogledala sam na sat " ...u četiri i deset ujutro?" Podigla sam obrvu prema Liamu i Emmi.

"Dakle. Znaš da nas nije bilo jučer zato što smo trebali nešto istražiti na drugom kraju grada. O tome što smo pronašli ćemo kasnije. Nego ti si ovdje jer trebamo tvoju pomoć u vezi nečega." Počeo je Liam te sam mu dala pogled u znak da nastavi.

"Provaliti ćemo u ovu zgradu i ukrasti neke dokumente." Rekao je na što sam se zagrcnula zrakom.

"Što?" Upitala sam između kašljanja.

"Ugh. Nešto što smo pronašli se veže uz direktora ove zgrade te trebamo ukrasti neke papire i dokaze koji bi nas moguće mogli dovesti do nečeg. Osoba koja je bila ubijena prije par dana je radila ovdje. Nego nemamo puno vremena objasnit ćemo sve kasnije."

"I kako bih ja tu trebala pomoći?" Bila sam vrlo zbunjena.

"Ti kontroliraš struju zar ne?"

"Da.." rekla sam još uvijek ne vidjevši na što cilja.

"Ako kontroliraš struju onda kontroliraš cijelu zgradu. Od dizala do kamera. Tvoj je posao osigurati da nas ne uhvate. Možeš li to?" Upitao je no znala sam da nema mjesta za svađanje u tom pitanju.

"Ugh. Dobro. Dat ću sve od sebe." Rekla sam i dala velik, sladak, lažan osmijeh.

"Odlično." Nasmijao se na što se moj osmjeh spustio.

Jedva čekam.