Djevojka sa krilima |✓

27. dio

"Opet."

Teškim uzdahom sam se ustala s poda i stala u položaj. Mišići su protestirali protiv ustajanja te sam samo htjela ostati ležati na podu.

Emma ispred mene je također stala u položaj poput mog, samo puno stabilniji.

Jedva sam se uspjela izmaknuti kad je ponovno zamahnula šakom prema meni. No nisam pratila pozornost na njene noge te sam po sada dvadeset u treći put završila na podu.

"Jadno." Ispljunula je. "Nesposobna si do bola."

Ja sam samo slegnula ramenima uz malen 'eh'. Njene riječi me i nisu baš pogađale, usto i meni je bilo očito da sam antitalent.

"Ili si ti loša učiteljica." Čulo se sa strane.

Rotirala sam glavu i pogledala u Jakea koji je sjedio podalje od nas s paketom kokica u rukama.

"Jake." Prosihtala je kroz zube. "Začepi."

Jake joj je samo poslao leteći poljubac.

"Opet."

"Nee. Odmor." Protestirala sam.

"Odmor?" Emma je pitala. "Misliš da će ti netko u ratu dati da se odmoriš? Ha. Bit ćeš mrtva prije nego li i staneš u taj svoj jadan položaj."

"Hej!" Uzviknula sam uvrijeđena. Onda mi je lice palo kad sam procesirala što je rekla. "Kakvom ratu?"

Na to je Emma pauzirala. Na tren su se njen i Jakeov pogled sreli. Jake je isto pauzirao s kokicama.

"Uh..ljudi?" Pitala sam zbunjena.

"To sad nije važno." Emma je rekla.

"Spomenula si nekakv 'rat'." Napravila sam navodnike prstima. "I sad veliš da nije važno."

"Može o ovom tjekom večere?" Jake je pitao. "Onda smo svi tu te se možemo sastati u jednoj od soba."

Podigla sam obrvu prema Emmi. Nakon par sekundi je kimnula.

"Ima to možda neke veze sa onim što smo našli u onoj zgradi u koju smo provalili?" Pitala sam iz vedra neba. Zgrada mi se pojavila na mislima te sam shvatila da mi još nisu rekli o čemu je rječ.

"Kako sam rekao." Jake je rekao te se teleportirao do mene i poruflao mi kosu. "Tijekom večere."

Što sam ja? Malo djete?

"A sad!" Zavikao je i glasno pljesnuo te se vratio na svoje mjesto. "Nastavite s tim što radite. Što god to bilo."

Na to mu je Emma dala pogled. Jake joj je uzvratio osmjeh.

Emma se okrenula prema meni i šutnula me. "Diži se. Opet!"

"Au."

Teškom mukom sam ustala i izdahnula. U životu nisam toliko vježbala.

"Kakav je to položaj!" Emma je uzvuknula. "Ispravi se!"

Uzdahnula sam i suzdržala se od okretanja očiju. Pokušala sam se ispraviti što bolje te sam pretpostavila da je dobro pošto Emma nije ništa komentirala.

Nisam ni dobila sekundu prije no što je napala.

I ubrzo sam se ponovno našla na podu.

"Jadno jadno jadno!" Emma je rekla. Na tren je izgledala kao da je bila blizu odustajanja. "No daj malo energije! Hoće li te ubiti ako se malo potrudiš!"

Čini se iznerviranom.

U misli mi je došao onaj dan kad smo ja i Jake bili napani od od strane Bića tame u šumi. Sjetila sam se onog osjećaja energije te kako me je nešto kontroliralo u borbi protiv njih.

"Leah!" Emma me šutnula i prekinula iz misli.

"Au!" Primila sam se za mjesto gdje me udarila.

"Diži se." Okrenula je očima.

"Odmor."

"Rekla sam da se digneš." Ponovila je.

"Odmorrr." Žalila sam se.

Emma je bacila ruke u zrak. "Odustajem."

"To." Prošaptala sam.

"Diži se. Idemo nešto pojesti." Rekla je i krenula van dvorane bez da je pogledala idemo nas dvoje za njom.

Polako sam ustala i ispravila se kad sam se zaljuljala. "Uf. U svom cjelom životu nisam tolko vježbala."

"Vidi se." 

Okrenula sam očima. "Ja se idem tuširati. Nađemo se u kantini za...kojih deset minuta." Rekla sam. Jake je kimnuo.

S time sam se okrenula i krenula prema svlačioni koja je u sklopu sa dvoranom.

Nakon deset minuta tuširanja sam izašla van i presvukla se.

Na dnu trbuha sam osjetila uzbuđenje konkretno zbog toga što ću napokon saznati što sam točno pomogla ukrasti.

Još uvjek sam dobivala poglede od drugih kad sam hodala po hodniku. Tojest bilogdje po zgradi općenito. Samo sam ubrzala korak i nadala se da će prestati.

Otvorila sam vrata koja su vodila do kantine i zastala na par sekundi. Pogledala sam uokolo i pokušala vidjeti Jakea ili Emmu.

Uočila sam ih skroz sa druge strane kantine gdje su sjedili za stolom uz prozor.

Napravila sam mentalnu bilješku o tome gdje se nalaze i krenula do švedskog stola. Tamo sam odabrala tjesteninu sa sirom te počela navigirati put do Jakea i Emme.

'Zašto je tu toliko ljudi? O ne. Onaj čovjek me gleda. Sranje sreli su nam se pogledi. Pogledaj drugdje. Nope. Ništa se nije dogodilo. Samo hodaj..hooodajj. ZAŠTO JE TU TOLIKO LJUDI?'

Mentalno sam paničarila.

Napokon sam došla do stola i sjela do Jakea.

"Trebalo ti je dosta." Rekla je Emma.

"Hej. Nije ona kriva što he spora." Rekao je Jake i zakašljao da priguši smjeh.

Ja nisam ništa rekla nego sam se bacila na tjesteninu. Gladna sam ko vuk.

Mogla sam osjetiti pokoji pogled na meni no na svu sreću većina ljudi se je zamarala svojim poslom.

Cjeli kontekst ove agencije mi je malo mutan. Jedino što sam shvatila jest da su formirani da se bore protiv bića tame. Kako sve tu radi mi nije jasno.

Odlučila sam da ću se raspitati o tome tokom večere. Mogla bi ja i saznati nešto jer se osjećam vrlo neinformirano-tojest glupo.

Što je gore svi oko mene čini se znaju sve ne samo o tome što se tu događa nego i o meni. Načula sam dvije cure kako pričaju o tome kako su čule da imam krila.

Mislim da je vrijeme da i ja dobim neke odgovore.