Opasne djevojke

Leonardova glavobolja...

Udišem duboko i dalje jednako napet kao što sam i bio. Da li sam ja stvarno normalan? To je pitanje koje sebi svaki dan iznova postavljam i nadam se nekom odgovoru koga nema.

Ni na jednom životnom polju nisam doživjeo neuspjeh, a ovaj put je poraz tako blizu, a ja ne znam kako se nositi s tim. Nisam navikao da ne bude po mom, posebno kad su žene u pitanju.

Prigušeni zvuci muzike iz donjeg dijela kluba se provlače u moj ured, a ja već dovršavam drugu čašu viskija. Trebao mi je moj mir i tražim način da ispraznim misli, ali mi ne ide. Preopterećen sam sa svim što se dešava .

Misli se mi pune tamne kose i onih divnih usana za kojima patim kao budala. Ubijam sam sebe i ne znam kako da izbjegnem katastrofu na pomolu.

Upravo sam iz ureda otpratio jednu crnokosu djevojku koju sam pokupio čim sam ušao u klub. Nije mi to trebalo, ali se osjećam prazno. Mislio sam, ako uradim to sa nekom koja me bar malo podsjeća na nju, da ću olakšati sebi. Nema šanse da se to desi.

Ona je kriva za to. Prokletstvo! Zar je moguće da ima takav uticaj na mene?

Tri proklete godine čekam da me samo pogleda, da u meni vidi muškarca koji je obožava i koji bi joj skinuo zvijezde s neba. Tri godine, apsolutno svaki vikend provodim ovdje, prateći je. Jedina koja mi nije na mig uskočila u krevet, koja u meni vidi sve ono što vidi i u drugim muškarcima.

Mislio sam da će se stvari vremenom promjeniti i da će popustiti malo, ali ona sve više steže obruč oko mene i ne da mi da dišem. Robujem jedinoj ženi koju nisam imao.

A šta ja vidim u njoj? Milion puta sam sam sebi postavio isto pitanje, a i od drugih sam ga bezbroj puta čuo. Uspješan sam u svom poslu, mlad, znam isto tako da sam mnogim ženama jako privlačan, ali ona....

Ja u njoj vidim sve ono što želim i što mi treba. Ljepotu koja nije samo fizička, ali svakako ne može proći neprimjetno. Vidim ženu kojoj treba nježnost i ljubav, vidim i onu hladnoću koja gasi svaki moj pokušaj da joj se približim. To joj je odbrambeni mehanizam. Štiti sebe od muškog roda, a ja bih sve dao da dođem do nje.

Vidjeo sam šta im radi, natjera ih da sline za njom da bi se prema njima ponašala kao da su bezvrijedni. Lomi ih, pravi od njih marionete i na kraju ih samo odbaci kao da nikad nisu ni postojali.

Uvijek joj štitim leđa kad je ovdje, iako ona to ne zna. Svaki momak iz obezbjeđenja posebno pazi na nju. Ne uhodim je, ali sam o njoj prikupio dosta informacija.

Svjestan sam da ne bi trebao da radim to, da mi je ona daleka i koliko god želeo da bude, ona ipak nije moja. Ta žena pripada samo sebi i svaki pokušaj da je dobijem do sad mi nije igrao nikakvu ulogu. Dopustio sam joj da se poigrava sa mnom, svjesno sam to napravio.

Kontrira mi u svemu, prkosi mi, izluđuje me i na kraju sam pristao na partnerstvo s Adrianom, samo da bih je imao na oku. Taj posao mi nije ni trebao, ali ona mi treba. Pa ako to znači da kupim četrdesetpet posto te kompanije, onda će se to i desiti.

Ali ima jedna sitnica koju ona ne zna, i ne znam kako će to da prihvati kad sazna. To sam kupio za nju, jer mi je Adrijan rekao da će svoj dio prenijeti na Taru kad dođe do toga. A sve mi se čini da se to nikad neće desiti.

Meni treba ona, a danas me doslovno izbacila iz takta. Poslao sam joj cvijeće, ali ona ga je jednostavno vratila u moj ured, posvađala se sa mnom , srozala mi sav papir sa stola u naletu bijesa, jer kako kaže, ne treba da joj se uvlačim u dupe kad oko mene ima horda žena koje to jedva čekaju. Da je situacija drugačija rekao bih da je ljubomorna, ali samo me izbacila iz takta.

Zato sam i pokupio onu djevojku dole, ali nisam je pipnuo prstom. Iskreno, nije da nisam želeo, ali jednostavno nisam uživao u njenim dodirima, kao što uživam u Duškinim.