Opasne djevojke

Razlozi...

Zašto li sam ovako ukočena? Imam osjećaj da lebdim, ali oči ne mogu da otvorim. Previše je svjetla u sobi, a grlo mi je suho i peče me.

Ne mogu čak ni da se pomjerim. Samo noge, a ruke ne. Bolno jauknem, dok mi se oči privikavaju na svjetlo i proklinjem onoliki viski.

- Taro... - dozivam je, ali nema joj glasa.

Pokušam da pomjerim ruke, ali tek onda shvatim da ležim vezana za krevet. Šta je ovo, dovraga? Ruke su mi pričvršćene za uzglavlje kreveta, potpuno sam sputana.

Trgnem rukama prema dole, ali ramena me zabole i neudobno mi je, a to nešto s čim sam vezana je čvrsto stegnuto.

Podignem glavu i pogledom pređem po sivoj svili. Kravata. Nečija kravata.

Onda mi padne na pamet muškarac u mom stanu sinoć. Tara... Joj, šta li sa njom? Šta je ovo?

Izdignem glavu koliko god sam mogla i pređem pogledom po sobi pokušavajući da zanemarim pulsiranje u mojoj glavi. Mamurna sam i vezana 'ko zna u čijem krevetu, ali na sebi imam samo grudnjak i gaćice.

Neko se očito potrudio da me svuče prije nego li me stavio u ovaj položaj. Idiot perverzni. Priznajem da me pomalo strah.

Opet pokušam da oslobodim ruke, ali nema šanse. Čvor je jednostavno prečvrst. U šta li sam se sad uvalila. Voda bi mi tako dobrodošla, ali i nešto protiv bolova. Vratim glavu u prvobitan položaj i zatvorim oči da umanjim bol.

Vrata sobe se otvore i svoj pogled fiksiram na njih. Kad sam vidjela Leonarda sa čašom vode, ne znam da li sam mogla da se smejem ili da vrištim.

- Budna si. - nasmješi se, a ja pogledom kliznem niz njega.

U šortsu je i bez majice. Uf!!!

- Zašto sam vezana?

On mi priđe i pokaza mi svoj dlan.

- Sad lijepo otvori usta i popij ovo. Biće ti bolje.

Molim?

- Odveži me da mogu sama da to obavim. - sikćem na njega, iako sam bespomoćna i znam da nemam šanse.

- Budi dobra curica i poslušaj me. Posle toga ćemo da razgovaramo.

Ma je li?

Otvorim usta i on mi stavi tabletu na jezik, ali sam ga uspjela žestoko ugristi za prst. Jauknuo je.

- Hoćeš li opet da me pitaš zašto si vezana? -

Psujem u sebi dok mi prinosi vodu usnama i popijem sve iz čaše. Trebam tu prokletu tekućinu

- Pusti me. Koji vrag izvodiš i gdje sam to ja? - potpuno me ignoriše.

Kao da mu ništa nisam ni rekla, pa opet povučem ruke psujući, ovaj put ni malo damski.

Nasmješio se i izašao iz prostorije. Ponaša se onako kako to njemu odgovara i ne zanima ga šta ja kažem. Koji mu je đavo? Očigledno se moram pomiriti sa sudbinom, pa legnem na krevet pokušavajući pogledom kroz prozor shvatiti gdje sam.

Vani vidim pijesak i vodu. Na moru smo. Tek pomalo se u vazduhu pored njegovog mirisa osjetim taj morski. Nikad nisam bila u čudnijoj situaciji nego sad.

Kuda li je otišao i zašto ga nema toliko? Ne mogu da razmišljam o njemu u ovakvom stanju. Želim da ga odbijem i otjeram od sebe, ali moje tijelo očito ima druge planove kad je on u pitanju. Gorim.

Nedugo zatim, on se vraća u sobu noseći kafu i doručak za oboje. Kad je zatvorio vrata pogledom je kliznuo niz moje tijelo i nisam uspjela da sakrijem reakciju na njega. Uzvrpoljila sam se, a koža mi se naježila.