Opasne djevojke

Jutro posle...

Kapci me ne slušaju! Ne mogu da otvorim oči, a bubnjanje u glavi postaje skoro nepodnošljivo. Pokrenem se teškom mukom i rukom opipam drugu stranu kreveta, nagonski tražeći Dušku.

Ali...

Dodirnula sam nešto bodljikavo. Naglo otvorim oči i istog trenutka požalim zbog toga. Boli me glava i orijentacija mi je slaba.

Gdje sam ja to, jebote?

Vid mi je malo zamagljen od sna i mišići me bole kao da sam istrčala maraton.

Skočim kao oparena i ugledam usnulo lice na jastuku pored mog. Adrian spava i kako mi se čini, čvrstim snom.

Od kud on ovdje ili od kud i ja ovdje?

Milion pitanja i tad se sjetim da smo sinoć... Otete! Doslovno. O, Bože! Nekako mi je teško povjerovati u to.

Pokušam da ustanem, ali umalo se vratim na krevet. Vrištala bih, ali nemam glasa. Grlo mi je suho, a i situacija je pomalo čudna. Zahtjeva bistru glavu koju ja trenutno nemam.

Okrenem se i na noćnom ormariću ugledam čašu soka od narandže i dvije tablete. Mislim da viski koji sam slila u sebe odrađuje svoj dio, a vjerovatno i ono sredstvo za uspavljivanje.

Trenutno sam ljuta na njega. Ali sam i zahvalna na pažnji koju mi je ukazao ovim što sam našla ovdje. Bar je razmišljao o meni i jutru nakon poštene pijanke. Svim silama se trudim da obuzdam bijes koji me razara iznutra, ali i treperenje u grudima.

Ispijem sadržaj iz čaše i popijem jednu tabletu, pa onako polugola ustanem i došetam se do staklenog zida kroz koji je pucao savršen pogled na blistavo plavu vodu. Čak i u zraku se mogao osjetiti miris morske vode, a pravo pitanje je gdje smo mi sad.

Između ostalog, gdje je Duška i ako je s Leonardom, pitam se samo 'ko će da preživi ako krenu jedno na drugo? Okrenem se po sobi u nadi da ću da nađem mobitel negdje, makar i Adrianov, ali nema ga.

On spava, a ja se osjećam kao da sam u zatvoru. Šetam kroz sobu nimalo tiho, ali njemu to očigledno uopće ne smeta.

Svukao me, ni to mu nije smetalo. Ne bi me valjda onako onesveštenu i ... Pomaknem gumu od svojih gaćica da provjerim je li dole sve u redu. Izgleda kao da jeste. Ali kad sam pogledala na komodu u samom ćošku vidjela sam bambus. I to u velikoj staklenoj posudi punoj vode.

Izvadim jadno drvo i lagano ga spustim na pod, pazeći da ga ne oštetim i sav sadržaj istresem na Adriana. Konjina jedna.

- Čovječe, da li si ti normalna?

Voda se cijedila niz njega na krevet i on je šokirano skočio iz njega.

- Da li sam normalna? Ja, da li sam normalna? Čuješ li ti sebe? - počela sam da vrištim na njega, mlateći rukama i ignorišući njegov vreo pogled upućen baš meni.

Ujedno je i bijesan. Kombinacija i nije najbolja, ali nemam baš nekog izbora.

- Zar nisi mogla da me probudiš kao sav normalan svijet? - dlanovima prelazi po licu i psuje više za sebe, ali ga savršeno dobro čujem.

- Nisam smjela da rizikujem da te dotaknem, manijače. Hoćeš li mi, molim te, objasniti kakav je ovo cirkus i gdje sam? Treba mi moj telefon i nemoj da mi slučajno sereš ili proturječiš, inače ti odoše jaja. Jasno? - prilazim mu bliže, režeći na njega.

- Polako, dušo. Ne misliš li da ovakvi razgovori trebaju da se vode kad je čovjek budan i pri svijesti, a ja sam još uvijek van sebe i nisam popio kafu.

E, pa boli me kurac!

- Slušaj, jebe mi se za tvoju kafu, kao i za vrijeme u kome vodimo razgovor, da li si ti budan ili ne. Odgovori mi na moja pitanja! I gdje mi je prokleta odjeća?