Besmrtni Smrtnik

9. poglavlje

"Dragi putnici, nadamo se da ćete uživati u današnjem poglavlju te da budete oprostili našem kapetanu što je tako... Kako bih rekla? Previše narcisoidan u nekim pogledima..."

-prva časnica svemirskog broda Besmrtni Smrtnik

Koliko god da me je zainteresirala i koliko god da sam želio biti u njezinoj blizini, u blizini njezinog djeteta, toliko sam sam sebe poticao da mi tu nije mjesto. 

Jer koliko god da je ona meni nedostajala ove tri godine, sudbina je bila velika kučka. Ali sada, gledajući je tek koji metar dalje od mene, shvatio sam da sam poželio da ona remeti moju tišinu, da to dijete cvrkuće i vrišti od veselja. Bila je to čudna pojava, za mene toliko strana da sam se poželio sakriti od čitavog svijeta, ali u njezinim očima, pred njom... Ja sam bio ogoljen. Ogoljen do zadnje koščice, on je znala kako je krv tekla u mojim žilama, ona je imala tu snagu, tu besprijekorno agresivnu i nenametnutu moć da vidi slabost. 

A ja to nisam želio. Nisam želio te glupave grčeve u trbuhu; nisam želio gubitak daha i prestanak rada mozga. Želio sam ispasti pametan, ne kakva budala. Želio sam joj pokazati da nisam onaj čovjek iz prošlosti, da nisam takav primitivac, već da sam učen, prosvijećen čovjek sa širokim pogledom na svijet. 

Ali taj široki pogled mi nije pomagao kad mi je ljubav bila nepoznanica; kad mi je mržnja prema njoj zaslijepila osjećaj razuma. Ne, za nju je nisam posjedovao. Njoj sam imao samo pružiti bol, patnju, razočarenje. Nisam bio idealan muškarac za nju, nipošto, ali posjedovala je to nešto zbog čega sam želio da ona bude, pisanim i nepisanim zakonom, moja. 

To nešto što mi je ipak davalo nadu da nije kučka, da nije proračunata i hladna kuja koja gleda kako izvući svoju korist. Ali ipak... Kad bih god pogledao u te njezine ljubičaste, jedinstvene i revolucionarne oči, bio sam spreman pokrenuti rat protiv čitavog svijeta i osvojiti svaku bitku. Ne znam zašto; ne znam zašto je njezina tišina u tom trenutku bila toliko bučna da sam poželio iskočiti iz auta i ubiti se na licu mjesta. 

I to dijete. Dovraga! Nikad nisam susreo slađe stvorenje. Da Tomislav oprosti, Penelopino dijete je bilo najslađe, najmanje, najnestvarnije biće koje sam u svojoj doktorskoj praksi susreo. Pružao je nekakav osjećaj ugodnosti, smirenosti i pažnje. Osjetio sam čudan poriv da ga uzmem u svoje ruke i privinem uz svoja njedra i samo ga držim. 

Bijes je tekao mojim venama, a nisam znao zašto. U njezinoj prisutnosti osjećao sam se drugačije. Bio sam svoj, ali tuđ. Njezin, a ničiji. Duboko sam progutao slinu i pogledao kroz prozor. 

Znam što je vidjela i osjećala. Osjećala je hladnoću i odbojnost. Ravnodušnost i agresiju. Mržnju i bijes. Jesam, bio sam sve od toga. Vidio sam kako se između nas stvorio prozirni, a opet debeo i neuništiv zid ispunjen samo njezinom šutnjom i mojom nerječitošću. I nisam u tom trenutku ništa napravio da ga smlavim, da udarim takvom snagom o njega i razlomim ga na sitne, sitne komadiće da nikad više ne dobije mogućnost da se stvori između nas. 

Mogao sam, a nisam. Ostao sam mirno sjediti. Mirno disati, ne raditi previše nagle pokrete. Zaokupljen svojim praznim mislima, gledao sam u noć i ignorirao bol u grudima. Boljelo je k'o sam đavo, ubijalo i izjedalo. Takvom snagom se zgrupiralo u bolan, stalno udarajući mišić i otvorilo posve novi svijet za mene. Nisam bio spreman na njega, a nisam ga mogao zaustaviti. 

Znao sam da je od ovog trenutka moj život postao drugačiji. Sad sam imao svoju lovinu ovdje, nadohvat ruke da radim s njom što god hoću i kad hoću. 

Ali onda se začuo taj dječji vrisak i njezin tih, umirujuć glas, i sav moj napor da je smlavim je pao u vodu. Štogod da mi je Penelopa skrivila, nisam mogao jednom nejakom djetetu oduzeti majku.