Besmrtni Smrtnik

12. poglavlje

"Imaš jedan život i, kao takvog, čuvaj ga."

-prva časnica svemirskog broda Besmrtni Smrtnik

Penelopi se činilo kao da joj vječnost prolazi pred očima. Nikolu je pokušavala umiriti i stišati njegov plač govoreći mu nježne riječi umiljatim tonom, ali čak je i ona osjetila koliko joj je glas drhtao, a tijelo se treslo. 

Bojala se za Davida. Nije željela da bude ranjen i tako je željela da su ispaljeni hitci bili njegovi, ali bilo ih je previše da bi bar u teoriji vjerovala da su svi pripadali njemu. Suze su joj navrle na oči i nije ih pokušavala ni zaštititi. Strahovito se bojala. Nikad se prije nije susrela s provalnicima, a ako su ti provalnici bili naoružani (a vjerovala je da jesu), nije se dobro pisalo nikome. 

A u ostalom nije vidjela kod Davida pištolj. To ju je još više bacilo u stanje uznemirenosti i straha. Pogledala je na mobitel. Prošle su samo tri minute od poziva upućenog Tomislavu. Ogledala se po sobi. Nije mogla riskirati da ostane ovdje ako provalnici krenu u potragu po kući. Pomilovala je Nikolu po glavi, poljubila ga u čelo i ustala se. Otišla je do prozora. Svijetlo iz ureda je bacalo sjenu na dvorište. Vidjela je s desne strane uredskog prostora dugačke ljestve. Od nekud joj je došla pomisao da bi trebala imati velikog psa koji ne bi dopustio da se ovakvi klipani približe ogradi. 

Otvorila je prozor i nagledala se preko. Nije bilo visoko, ali nije bilo ni nisko pa nije mogla riskirati izlazak s Nikolom. Morat će smisliti nešto drugo. 

Da dođe do kupaone, morat će izaći u hodnik. Ostala je zatočena u spavaćoj sobi i osjećaj nemoći joj nije pomogao niti malo. Ljutila se sama na sebe iako je bila prestrašena do kostiju. Nikola se smirio u njezinim rukama i sada je mirno dudao dudu. Otišla je do ormara i premjestila Nikolu da može uzeti plahtu. 

Potom je otišla do kreveta, spustila Nikolu i jednim okom pazeći da se Nikola gdje ne otkotrlja, vezala je rubove plahte čineći nosiljku za njega. Trebat će joj obadvije ruke dok se bude spuštala preko prozora. Progutala je knedlu i još jednom provjerila čvrste čvorove koje je napravila. Bili su snažno zavrnuti, ali je bila nepovjerljiva prema njima. Nije imala sigurnost niti garanciju da bi improvizirana nosiljka mogla izdržati Nikolinu težinu. 

Prebacila je plahtu preko sebe i na leđima još snažnije povukla čvor, zapetljala ga na sve silne moguće načine pa povukla krajeve od kojih je načinila čvor. Kad nije osjetila nikakvo uzmicanje, isto je ponovila s čvorem na svojim lopaticama. Pažljivo je stavila Nikolu unutra i jednom rukom ga obgrlila. 

Duboko je disala. Bojala se. Srce joj je takvom snagom pumpalo krv da nije ni osjetila prohladan vjetar koji je puhao, ali Nikola je zadrhtao. Tiho je opsovala i nazad se vratila po kakvu deku te obgrlila malenu štrucu ispred sebe i stala na mjestu. 

Začula je korake u dvorištu. 

***

"Adam i ja budemo pokrili stražnju stranu kuće", rekao je Stjepan. 

"Nas trojica ćemo na ulazna vrata", Tomislav je kruto odgovorio misleći na Iliju, Maria i sebe. "Penelopa se nalazi u spavaćoj sobi u prizemlju. Možda se sakrila, a možda je otišla iz kuće. Adame", Tomislav je uputio crne oči u njega, a Adam je kruto kimnuo glavom i rekao: "Dat ćemo joj do znanja da smo to mi." 

Sekundu kasnije dali su se u lagani trk. Tomislav je polako otvorio vrata i ušao u dvorište. Četvorica muškaraca su bila iza njega. Adam i Stjepan su se gotovo istog trena razdvojili i krenuli na suprotne strane kuće češljajući svaki milimetar.