Besmrtni Smrtnik

22. poglavlje

"Dragi putnici, dobrodošli u početak kraja našeg putovanja!"

-prva časnica svemirskog broda Besmrtni Smrtnik

"Onda?" Stjepan nije podizao glavu s papira, ali jako dobro je osjećao stvari oko sebe. Tako je osjećao Laninu užurbanost i primamljivost. "Kud misliš da si krenula?" 

Lana je zastala u pola koraka. Skladnost njezinih koraka i skladba njezinih udaraca visokih potpetica prestali su milovati Stjepanov centar u mozgu zadužen za omamljenost. Osjećao je njezin pogled na sebi i gotovo da je bio siguran da ga strelja pogledom. 

Kad je naposljetku podigao glavu i shvatio da ga ubija pogledom, ispustio je kemijsku i ustao se s njezina trosjeda. Obučena u uske crne traperice koje su obgrlile njezine noge i struk, Stjepan nije mogao odmaknuti pogled. Prešao je pogledom preko njezinih bujnih bokove, preko ženstvenih listova do stopala na kojima je nosila visoke crne potpetice. U umu mu je bljesnula slika tih potpetica oko njegovog struka, a kad je pogledom krenuo naviše do njezine majice, shvatio je da drhti. 

Ni sam ne zna zbog čega, vjerojatno od bijesa, ali bio je miran. Prešao je preko njezinih malih, lijepih, punih grudi do tankog, blijedog vrata i shvatio da ga želi ljubiti i obiljižiti je ljubavnim ugrizom. Volio je kad je nosila njegove stvari, ali volio je i kad joj je ostavljao njemu slatke i posesivne znakove da već ima muškarca u svom životu. 

Sad je priča drugačija. Njezin vrat je bio besprijekorne kremaste boje, bez ikakvih ugriza, izblijedjelih ili svježih. Morat će to popraviti. 

Kad se susreo s njezinim usnicama, namazanih svijetlim ružem, shvatio je da želi razmazati i to malo ruža. Kosa joj je bila počešljana, a dugi kovrčavi uvojci padali su iza njezinih leđa. Poželio ju je razbarušiti, napraviti gnijezdo od te svilene, guste kose. Želio ju je povući, izviti njezin vrat, pogledati joj u oči dok mu jasno bude očitavala želju, pohlepu i glad i sisati tu kremastu, nježnu, mekanu kožu vrata. 

Ona nije ni znala koliko je poželjna, slatka i neodoljiva dok se željela svađati ili se smijala. Njezin smijeh bio je glazba za njegove uši. Najljepša, najspokojnija i najizazovnija glazba koja je pokretala mnoštvo kemijskih reakcija u njegovom tijelu. 

"Imam dogovorenu kavu s Penelopom i Bojanom", odgovorila je poslušno. Za čudo. "Ti možeš ostati ovdje, a ja ću svakako izaći van." 

Stjepanu su poskočile obrve. Požurio je sa zaključcima. Naravno da u njoj nije bilo poslušnosti u ovim javnim, svakodnevnim razgovorima, ali, dovraga, on je znao koliko poslušna može biti u njegovom krevetu. 

"Da, nemoj me ništa gledati, Stjepane", rekla je i odmaknula se od njega. Pošla je prema šanku koji je razdvajao kuhinju i dnevni boravak. Ondje je ostavila torbicu, a Stjepan nije mogao ne gledati u njezine noge dok je tako sigurno koračala. Pogled mu se najduže zadržao na njezinom velikom, primamljivom dupetu. 

Tijelom mu je jurnula ofenzivna požuda koja je prijetila da će mu potpuno razoriti unutrašnjost, razoriti njezino tijelo, razoriti ih obadvoje dok budu gubili dah, tražili ruku jedno drugoga u svoj toj omamljenosti. U predivnoj omamljenosti koja će njegovo tijelo poslati preko ruba u ovom trenutku kad ona dotakne zvijezde i smjesti se na jednu pa padne poput zvijezde padalice dok on bude ispunjavao svaku njezinu želju. 

"Tko je Bojan?" upitao je. Po glavi si je prevrtao sve moguće Bojane koje je susreo u svom životu, a da su se na neki način povezivali s Lanom. Kao da je dirnuo u osinje gnijezdo. Ne da je naišao na Bojane, on se sjetio svih onih muškaraca i dječaka koji su oblijetali oko njegove Lane, a koje je ona koristila kako bi njemu napakostila i poigravala se s njegovom zdravom pameću. 

"Sjećaš se Bojana, Stjepane." Lana ga je očaravajuće pogledala preko ramena. Taj njezin očaravajući pogled bio je pogled zbog kojeg je njegov primitivizam poludio i zbog čega ju je poželio ne pustiti van iz njezina stana.