Besmrtni Smrtnik

16. poglavlje

Vrijeme je da bude otac. 

Vrijeme je da budem otac. 

David je pljusnuo vodom svoje lice. Osjetio je kako kapljice frcaju po njegovim golim ramenima, a potom padaju na pod. Smočio je sve oko sebe, no nije previše obraćao pažnju na to. Više je pozornosti obratio na svoj odraz. 

On je bio zgodan muškarac. Njegove zelene oči caklile su se poput blistavog i skupog kamenja, a crna, sad već malo poduža kosa pridonosila je njegovom muževnom, karizmatičnom i šarmantnom izrazu. Bio je stručnjak u privlačenju pozornosti na sebe, i onda kad je trebao na poslovnim sastancima, prednjačio je u razgovorima i bio je lider u bilo kojoj aktivnosti, i onda kad nije trebalo hvatajući djevojke i žene željne provoda za jednu večer. A kako je Kora ušla u njegov život, dobro se upoznao sa ženskim mentalitetom. 

Duboko je udahnuo. Kora mu nije dala magičnu formulu kako odbiti Penelopu i držati je podalje svega. A to mu se nije sviđalo. Uživao je u verbalnom nadmetanju s njome, a otkako se drugi put vratio iz bolnice, Penelopa je bila još i više uz njega. Možda ne u fizičkom obliku, no svakodnevno mu je opsjedala misli, navodila ga da zamišlja stvari koje nije želio vidjeti pred svojim očima. 

Puno lakše bi bilo kad u svu priču ne bi bio i Nikola upetljan. Trepnuo je. Ostali su vlažni tragovi kapljica na njegovom licu. Lagano je bio namršten. Osjećao se bespomoćno i tako nesigurno. Kao da će, kad izađe iz kupaonice, izgubiti tlo pod nogama jer je Nikoli potreban otac. U Penelopu se već uvjerio da njoj ne treba muškarac. 

Vjerovao je da će zbog toga osjetiti olakšanje, da će mu jedina briga biti Nikola i druženje s njime nekoliko puta tjedno ili mjesečno, da će podijeliti troškove s Penelopom oko njega, ali... Nemir mu se stvarao ispod kože i nije mu se sviđalo što Penelopi nije potreban muškarac, što će ga Penelopa trpjeti jedino zbog Nikole i samo zbog Nikole podnositi njegovu blizinu. 

Nije mu se sviđalo ni što će jednom, kad njega preobrati na "pravi" put, ona krenuti za drugoga i njemu dati ono što je osjećala prema Davidu. To bi značilo da više ne bi mogao staviti ruke na nju, da je više ne bi mogao ignorirati i upućivati joj skrivene poglede. Ne bi mogao više uživati u njezinom zajedljivom govoru (doduše, samo se dvaput desio, ali nije važna kvantiteta), postala bi mu neuhvatljiva, postala bi mu zabranjena. 

A onda bi mu ostala samo sjećanja, svakodnevno bi razmišljao o njoj, noći bi mu postale bombardirane njezinim slikama. 

Sjetio se kako je bilo Tomislavu dok su ga tisuće kilometara razdvajale od Sofie i kako se, kad je otišao, imao nesanice, a i ono malo što je spavao, sanjao je Sofiu, njezinu pojavu i kad god bi je poželio dodirnuti, ona je bila sve dalja, gotovo da se pretvarala u duha s veličanstvenim krilima koja su je vodila sve dalje i brže od njega. 

Tad nije ličio na čovjeka i bilo je više nego očigledno da je požalio zbog svoje odluke, ali znao je da se ne može samo vratiti i nastaviti gdje su bili stali. Znao je da bi im tek onda prijetila katastrofa i znao je da Sofiu u tom trenutku ne bi mogao vratiti. Obadvoje su morali odrasti, obadvoje su morali shvatiti što žele i kojim putem žele krenuti. 

Sad su oni svoji ljudi. Ljudi koji su se kretali prema istom cilju; ljudi koji su imali dvoje nevjerojatno predivne djece; ljudi koji su živjeli svaki dan kao posljednji; ljudi koji su se voljeli najiskrenije što su mogli i koji su drsko i sebično čuvali ono što imaju između sebe. 

David se namrštio. Pokušao je zamisliti takvo što za sebe. Tomislav je bio jak čovjek koji je znao gdje njegova ljubav počinje i nije pretrpio nikakav gubitak pamćenja i rekonstrukciju sjećanja koja su sadržavala Penelopin lik.