Besmrtni Smrtnik

26. poglavlje

"Zapitajte se: koliko košta sreća i čime ste spremni platiti normalan život?" 

-prva časnica svemirskog broda Besmrtni Smrtnik 

"Čujem da me tražite, gospodine Nikolić", rekao je Janko Vlačić. David je duboko udahnuo, a pogled mu je postao oprezan. Jače je stisnuo Penelopu uz svoja leđa, ali znao je da neće moći protiv osmero ljudi koji su mogli bez predomišljanja povući okidač. 

"Teško vas je pronaći", David mu je odgovorio. Glas mu je bio težak, ozbiljan, hladan, snažan. 

"Pa", Janko se osmjehnuo onim lukavim osmijehom, "sad sam ovdje." 

"Mnogo pitanja imamo za vas", David je nastavio. Gledao je u čovjeka od šezdesetak godina spreman da Penelopi ne dopusti da ga vidi. Bio je uglađen i profinjen. Nosio je skupocjeno Armanijevo tamno odijelo napravljeno od modernog slim kroja. Rađeno po mjeri. Košulja je bila snježno bijele boje, pamučna. Prsluk nije imao, ali zato jest kravatu. Kravata je bila pepeljaste boje i slagala se s njegovim bezdušnim očima. Širio je svoju moć kroz ovaj poslijepodnevni zrak i David je shvatio da s njime nije bilo šale, a igre ako su se igrale, igrale su se po njegovim pravilima. 

"Ta pitanja će morati sačekati jer mi imamo važnijeg posla", odgovorio je Janko i dalje lukavo nasmiješen. Taj osmijeh je tjerao strah u kosti. David je osjetio kako Jankov pogled klizi njegovim tijelom, kovčegom, a Jankovo podizanje na prste i nakretanje u stranu su mu rekli da želi vidjeti Penelopu. 

"Penelopa, dušo, možeš se prestati skrivati. To sam ja, čika Janko." David se ukrutio i ispravio do svoje pune visine. Bio je on strašan čovjek. Tjerao je strah u kosti. Njegov zeleni pogled toliko se brzo i tiho sledenio da je osjetio kako se svaka stanica u njegovom tijelu sprema da napadne. 

Pod svojom rukom je osjetio kako je Penelopa drhtala. Dlan je držao na njezinim slabinama, prilijepio ju je za svoja leđa i odgovaralo mu je to sve dok ona nije u Jankovom vidnom polju. Desnim obrazom se naslonila na njegova leđa, njezin vreo dah ga je parao po leđima, a dlanove je smjestila ispod lopatica. 

Jedan trenutak je vladala grobna tišina. Čak je i disanje bilo svedeno na najmanju moguću razinu. David je mislio da je gurnut u vlastiti kotao bijesa. Janko je i dalje bio nasmiješen s rukama u džepovima hlača. Sako je bio zakopčan, a njegova mračna karizmatičnost je bila nešto od čega je David strepio. 

Penelopi nisu trebali dodatni šokovi. Za njih obadvoje je u najboljoj namjeri da se što prije maknu odavde, ali David je znao da to neće biti nimalo lako. Bili su okruženi osmoricom muškaraca koji su netremice gledali u njih dvoje, automatske puške su držali oslonjene na ramena, a cijev je bila uperena u njih. David je u glavi računao koliko će biti potrebno dečkima na dođu. 

Dok se okupe, razmijene informacije, spreme se, krenu... Previše vremena, a Penelopa i on toliko nisu imali. Ova šarada trajat će još najviše deset minuta, a onda će ih odvesti tko zna gdje. 

Neumoljiva vrućina ga je hvatala. Šaka na Penelopinim slabinama se stisnula. 

"Hajde, dušo, ti se nikad nisi morala sakrivati iza nekog muškarca. Feministkinja u tvojoj krvi ti to ne dopušta", Janko je nastavio potpirivati vatru. 

"Ne nasjedaj na to, Penelopa", David je rekao jer je osjetio kad se Penelopa uspravila. Svojom bradom je dodirivala njegova leđa, a vruć zrak je puhala u njegovu kralježnicu. 

"Hajde, srećo, neću treći put govoriti", upozorio ju je. Osmijeh mu se pretvorio u nešto krvoločno, nešto toliko jezivo da je David jače stisnuo Penelopu uz sebe. Janko je bio opasan, predstavljao je opasnost velikih razmjera, a jednako igranje s vatrom je bilo i to što se njegova riječ nije slušala. David nije znao kakav je Janko bio u svojim mlađim danima, ali izgleda da mu je nova pozicija potpuno pomutila um.