Besmrtni Smrtnik

17. poglavlje

"Dragi putnici, okruženi ste smijehom, radošću i sigurnošću!" 

-prva časnica svemirskog broda Besmrtni Smrtnik 

Iako nije imala ništa posebno, iskričavo ili delikatno na sebi, Stjepanove oči su se sjajile dok ju je promatrao. Omanjim ručnikom je obrisala čelo, a duga, kovrčava, sad povezana kosa u pletenicu, djelomično je ispala iz pletenice. 

Mnoštvo kratkih, srednje dugih i dugih pramenova klatilo se kako se gibala. Stjepanove oči su stvarno sjajile poput dragulja. 

"Što je?" Lana se polako okrenula prema njemu. Osjećala je njegov pogled na sebi, ali uvijek je te trnce pripisivala hladnom zraku zbog kojeg bi se njezina nježna koža naježila. Obučen u kratku trenirku koja je obgrlila njegove snažne, mišićave butine, a otkrila vitke, snažne, dlakave potkoljenice. Stjepan je bio visok čovjek, metar devedeset i nešto, širokih ramena, dugih ruku i mišićavog, ali atletskog torza. Mamio je na uzdahe, zanesene poglede, Lana je toga bila bolno svjesna. 

Zato je i voljela trenutke kad su njih dvoje bili sami, kad Stjepan nije bio pokazan na očigled cijelog svijeta i kad ga druge žene nisu mogle odmjeravati. 

"Gledam te", lako je odgovorio. Lana je polako suzila oči. Ona je imala mnogo dužu prošlost sa Sjepanom nego što je itko mislio, a za to vrijeme upoznala ga je i više nego što je htjela. Praktički je znala kako razmišlja... Osim u nekim situacijama. 

Kad je bio profesionalan, njoj je bio providan i otvoren kao knjiga, a otkako su prošle godine zajedno spavali, kao da se pretvorio u najgore čitljivog muškarca kojeg je upoznala. U potpunosti je prekrio svoja razmišljanja, svoje osjećaje, a ono malo što mu je pogleda uspjela uloviti (kao i ovaj), bilo je kao da je pronašla vrč sa zlatom na kraju duge. 

Zato je iznutra treperila. Umireno srce sad je kucalo kao ludo, koža joj je postala hiperosjetljiva, a njegov pogled sve nepopustljiviji. 

"Zašto?" Odložila je ručnik i privučena njegovim nepopustljivim i upornim pogledom polako je krenula prema njemu. 

"Je li zabranjeno?" uzvratio je. Mrzila je njegove odvjetničke sposobnosti i njegovu lukavost, prefriganost, mudrost i perfekciju koja ga je upakiravala u paket koji je željela otvarati na božićno jutro i uživati u svakom trenutku. Grlo joj se stegnulo. Pogledala je njegov vrat. Bio je snažan, širok. 

"Gledati me tako kako me ti gledaš, je", odvratila je. Stavila je ruke na bokove i prkosno mu uzvratila pogled. Možda je postala slaba na njega, ali njezina snaga je ta što on ne zna za tu slabost. Da zna, već bi je do sad iskoristio više puta nego što bi mogla prebrojati. Stjepan je pametan čovjek, ali u nekim pogledima previše se nekonvencionalno ponaša. 

Uputio joj je drski osmijeh i sagnuo pogled na njezin vrat. Osjetila je kako je pogledom putovao do prsnog koša, grudi koje su se brzo pomicale gore-dolje, uskog struka i širokih bokova. 

"Nismo za danas još završili", rekao je najednom. Okrenuo joj je leđa. Lana je gledala u ta široka, razvijena, čvrsta pleća i osjetila je kako je požuda polako, ali sigurno obuzima. Nastave li s intezivnim treningom, kakvog je Stjepan odabrao za danas, Lana će imati teško podrhtavanje tijela s još težom tahikardijom, nemilosrdno pulsiranje klitorisa i tešku retardaciju. Naravno, kad Stjepan to primijeti, odgovorit će primitivnom, neandertalskom rečenicom i pretvorit će se u špiljskog čovjeka i početi nabijati s njezinim tijelom o najbliži zid. 

Tijelo joj je palo na pod. Udarila je glavom o strunjaču i vidjela je zvijezde ispred očiju. Stjepan se nadvio nad njome s pohlepnim osmijehom i rekao: "Dosta sanjarenja, ptičice."

Voljela je kad ju je tako zvao, ali još je više voljela kad ju tim nadimkom nije opominjao i obraćao joj se kao da je dijete. Pružila je nogu i pokupila njegovo visoko i teško tijelo. Vidjela je kako su mu ruke zamatlijale zrakom, a jako je dobro čula trenutak kad mu je tijelo udarilo o pod. Bolno je uzdahnuo. Pao je kraj strunjače.