Besmrtni Smrtnik

Epilog

2. kolovoza 2025. godina

"Ovdje je prekasno." Penelopa je gledala u beskrajno plavetnilo Jadranskog mora i sama sebe je iznova morala podsjećati da ovo nije san koji će se prekinuti svitanjem novog dana. Čvršće je primila dlanovima staklenu ogradu koja će uskoro biti zapackana prstima i koja joj je dosezala do iznad trbuha pa još jednom duboko udahnula slani miris mora i dopustila sebi da na par sekundi uživa u toplom povjetarcu što je dolazio s mora.

Kad je ponovno otvorila oči, i dalje je vidjela isti prizor. More se protezalo ispred nje i nije mu nalazila kraj. Zelenilo koje se strmo spuštalo ispod nje ju je ispunilo strahopoštovanjem prema majci prirodi, a kamenje koje je tvorilo stazu i zidove da se pruži potpuna privatnost, razbili su zelenilo pomoću Sunca i malenih jezeraca na predivan kaleidoskop boja. 

Čula je muške glasove iz dnevnog boravka i osmijeh joj se sam razvukao usnicama. Tri mlada glasa su pripadala njezinim sinovima, a onaj četvrti glas od kojeg su joj se dlačice na vratu podignule, a žmarci zaigrali duboko u njezinoj utrobi, podsjetili su je da je stvarnost u mnogočemu ljepša i ugodnija od snova koje je imala kao djevojčica i onog što je željela kao djevojka. 

"Mama", derao se Nikola dozivajući je, najstariji od njih trojice, "Luka ponovno trči gol!"

Njezinih par sekundi odmora prestalo je u tom trenutku. Okrenula se, a njezin skoro-pa-devetogodišnji sin išao je prema njoj. Kosa mu je bila crna kao ugalj i šišao ju je na isti način kao i David svoju. Uvijek na kratko, ali dovoljno dugačko da može prste provući kroz nju. Oči su mu bile zelene kao trava, a lice preslika Davidova oca u mlađim danima. 

"Gdje vam je tata?" pitala je Penelopa. 

"Mama!" začuo se drugi glas. Bio je to glas njihovog drugog sina Aleksandra koji je u petom mjesecu napunio sedam godina, a sad na jesen će krenuti u prvi razred. On je pak imao mirniju narav i mnogo je manje pričao od Nikole i Luke. David se nije previše zabrinjavao oko toga jer je, čim se Aleksandar bio rodio, rekao da će on biti mirniji od sve djece koje budu imali. To je zaključio na temelju toga što nije puno i glasno plakao kad se rodio. Ipak, s medicinske strane, nije bilo zabrinjavajuće jer je Aleksandar pričao puno više nego što je bilo zabrinjavajuće. 

Ali Penelopa je znala da je Aleks jedna velika maza. Možda nije mnogo pričao, ali kad je pričao, svi su ga slušali. Imao je nježan, topao i gotovo svilen glas kojeg je Penelopa voljela slušati. Voljela je trenutke pred spavanje kad bi se Aleksandar okrenuo u njezinom zagrljaju, zabacio glavu i samo je gledao u oči. U tom trenutku bila je najljepša majka u cijelom svemiru. 

Nikola nije bio od maženja, ali je zato bio od svakakvog laganog fizičkog rada s Davidom. Više je vrijeme volio provoditi s njime, nego kraj Penelope, ali u svakom slučaju, volio je i on kad bi ga mama navečer ušuškala u krevet, poljubila ga u čelo, prekrižila i zaželjela mu lijepe snove. 

Najhitriji, najbrži, najveseliji, najglasniji, najnasmijaniji i najmanji od njih trojice je Luka, njezina beba. Luka je začet nenadano, prisjećala se, i zato je valjda tako vragolast i prepun energije. Sjećala se tog dana. Bila je ljuta kao pas. David je nije smio ni pogledati, izvikala bi se na njega kao da joj je napravio nešto toliko nažao da ništa na ovom svijetu to ne bi moglo ispraviti. Taj dan je bila polupala čašu, a tu večer David ju je prikovao za krevet kao da je sto vragova pak ušlo u njega (nju je njezino ludilo bilo popustilo). On je bio nasmijan kao bedak, a svojim čvrstim tijelom smjestio se između njezinih nogu kao da ima svo pravo svijeta biti ondje. Htio se igrati ljutite doktorice i nadobudnog pacijenta. Nije im to bila prva igrica, ali je bila prva u kojoj su ostali trudni. 

Aleksandar je začet iste večeri kad je Davidovih deset pluseva došlo na nagrađivanje. 

"Luka je pojeo i moj i svoj dio čokolade", Aleksandar se potužio. Kad je stao kraj Nikole, Penelopa je vidjela da su samo oči i kosa jednake na njihovim glavama.