Opako Naopako

5

Povratak kući je protekao u tišini. Dobivam dojam da sam Marku kovčeg kojeg mora vozati sa sobom što i nije daleko od istine.

Zaćućurena u sjedište automobila i zadubljena u svoje misli, nisam ni primjetila kada smo stigli.

"Što je s tobom i sjedenjem u autu?" Pita me dugoočekivani glas.

"Ništa,što bi bilo.."opet pocrvenim i pustim kosu da mi pada preko lica kako bi sakrila crvenilo dok ulazim u kuću.

"Gospođice i mladi gospodine! Jeste se vratili! Ručak je spreman. Petar vas čeka u blagavaonici." Veselo kaže Tia.

"Nisam gladan, oprosti mi, ali svakako računaj na mene za večeru." Mark joj odvrati i ode na kat dok ja koračam prema blagavaonici. Iza sebe opet začujem njegove korake. Ovaj puta kako napuštaju kuću.

"Malena!"obraduje mi se Petar.

"Kako si provela dan? Jesi li si išta kupila?"

"Pa za početak hvala na poklonu, ali previše je! I vratila bih ga, nije mi potreban zaista..." Guram telefon preko stola ali on mi ga vraća natrag.

"To je tvoje i ne primam ga natrag. Trebat će ti kad počneš sada uplovljavati u posao."

"Hvala ti! I ovoga, položila sam zadnji ispit i sada čekam da mi dodijele  slučaj da riješim i to je to!" Osmijehnem mu se veselo.

"Što se kupovine tiče potrošila sam petsto kuna. Nadam se da se ne ljutiš. Čim dobijem prvu plaću sve ću ti vratiti. " Spustim glavu nekako ljuta sama na sebe.

"Curo slušaj me sada dobro. Imam novaca da ga za života ne mogu potrošiti. Moje je bogatstvo veliko i nadam se da si svjesna da kada me više ne bude, sve će opet biti tvoje, htjela ti to ili ne."

Šokirana ga gledam i ne znam što bi rekla.

"A što se kupovine tiče, i mislio sam da ćeš biti tako skroma pa sam angažirao Tiu da ti napuni ormare. Odijelo ne čini čovjeka kažu, ali opet u ovom našem svijetu moraš odisat samopouzdanjem i hrabrošću. Jedino se tako opstaje. Hrabra jesi, samo još moramo poraditi na samopouzdanju."

"Mogu li te zagrliti?" Pitam ga jer su me emocije počele daviti.

"Uvijek i bez pitanja!" Kaže mi veselo i nastavlja. "Daj mi reci, kod ovog vašeg završnog rada..da li možete sami pronaći klijenta ili mora biti kako oni odrede?

"Pa zapravo bi bilo idealno, ali je ne moguće. Tko bi normalan nama neiskusnima dao neki slučaj. "

"Ja!" nonšalantno odgovara.

"Kako molim?" Možda nisam dobro čula pa ga pitam ponovno.

"Ja ću ti dati slučaj. I ti ćeš zastupati mene. Naime oštetio me moj zaposlenik. Vjerujem da je ukrao  preko 100 000 dolara. Želim da prođeš kroz sve i kažeš mi što misliš."

"Pa trenutno sam u šoku." Mrtva hladna progovorim.

"Možeš ti to." Potapša me nježno po ramenu i ode do svog kućnog ureda. Vraćajući se s papirima u rukama.

"Evo, ovo je sve što imam." Prostre papire po stolu.

"Ne sumnjam u tebe! A sad ću te oataviti da to malo pregledaš." Ustaje i odlazi dok ja i dalje sjedim kao paralizirana.

Ok. Mogu ja to. I pokazat ću mu da nema razloga sumnjati.

Odkada sam si to rekla, u trenu su prošla tri tjedna. I mislim da sam spremna.

Koračam na sud u svojim balerinkama, tamnim trapericama i bijeloj košuljici zakopčanoj do grla. Šećući kroz dugi hodnik divim se ženama i muškarcima koji prolaze kraj mene.