Opako Naopako

6

S veseljem stižem kući jer već zamišljam kako će Petar reagirati kad mu kažem odlične vijesti.

Ne da sam dobila slučaj nego sam ga pomela! Lice mi krasi osmjeh od uha do uha dok otvaram velika vrata.

Neka nježna melodija odjekuje kućom. Sasvim ugodna i opuštajuća. Doduše nisam nikada čula da Petar sluša neku glazbu, ali što ja znam.

Krenem prema kuhinji i zakruli mi u želucu jer nešto stvarno dobro miriši a ja sam stvarno gladna. Sretna sam jer imam Tiu.

"Book!" Vičem svima koga ima dok ulazim u kuhinju. Oči mi staju na Marku koji je jedini tamo i nosi pregaču.

"Ovaj, oprosti, da sam znala da si tu, nebih smetala. A gdje su ostali?"

" Sami smo." Uh, gutnem knedlu jer se čudno osjećam. Sama s njime u ovoj kućerini.

"Kako to da nema nikoga?" Znatiželja je ubila mačku ali ne mogu si pomoći, zanima me.

"Petar je javio da će ostati još jedan dan, Tia je otišla na vjenčanje a Vincu  sam dao slobodnu noć. Čuo sam da ima curu pa neka se malo zabave."

Kroz glavu mi prođe oblik zabave koji bi mogli prakticirati i zacrvenim se jer me na tu misao naveo Mark. 

"Vidim da si jako zamišljena kad spomenem zabavljanje. Zabavljaš li se i ti?" Približi mi se par koraka i zagleda se u mene.

"Ne." Kratko mu odgovorim jer mi je neugodno. Ne znam zašto sam mu to opće išla reći. Glupača.

"Jesi gladna? Ima i za tebe." Promijeni temu i vrati se štednjaku.

"Iskreno, stvarno jesam. Nisam znala da znaš kuhati."

"Ne znaš ti puno toga o meni."

"Dopusti da saznam..." na moje riječi zastane u pokretu i vidim da se zamislio.

"Voliš li lazanje?"

"Pa...fino miriši ali, nisam ga nikada jela."

"Stvarno? Isusee ženo ti ne znaš što si propustila!"

Nasmijem se toj njegovoj šokiranosti mojom izjavom.

"Hajde sjedaj za stol da te nahranim. Ovo je najbolje lazanje koje ćeš ikada probati!"

"Lako me sada uvjeriš u to kad nisam još ni jedno probala."

"Ti to sumnjaš u moje sposobnosti?" Baci mi kao nadureni pogled i nakon toga se nasmije predivnim osmjehom. Izmami osmjeh i na moje lice i sada se prvi puta osjećam ugodno u njegovom društvu.

"Daj mi da jedem i reći ću ti. Moje nepce je jako zahtjevno mogu ti reći."

"A da li si ti inače zahtjevna?" Nabaci mi pitanje koje asinuira na perverzije.

"Možda.." ne znam što bi mu rekla, samo slegnem ramenima.

"Jedi" stavi tanjur ispred mene i sjedne nasuprot.

" Hvala ti " kažem mu nestrpljiva i bacim se na hranu. "Mmmmm" ispustim uzah zadovoljstva kada me pogleda s nekim sjajem u očima.

"Ok priznajem, fino je!"

"Znam!"

"Barem dok tuđe ne probam!" Tiho promrmljam i dobijem ubrus u facu.

"Hahaha ok neću više! Samo me pusti da jedem, nisam cijeli dan jela. Možda mi je zato toliko fino"

Ustaje, obiđe stol i uzme mi tanjur.

"Hej što radiš?!?"

"Samo priznaj da je fenomenalno i vraćam!"