Opako Naopako

1

Slomljena od života sjedim uza stari drveni prozor. Iako je zatvoren, hladnoća koja prolazi kroz trulo drvo ježi mi svaku dlačicu. To mi je podsjetnik na godine ne imaštine i bijede. Možda bi se osjećala bolje kada bi nebo prestalo plakati samnom.

Obgrlim se rukama i malo protrljam promrznute nadlaktice. Kroz staklo niz kojeg se slijevaju kapi kiše gledam gore. Trag munje obasja to nebo u kojem uvijek tražim utjehu. To silno prostranstvo daje mi osjećaj zahvalnosti i nade. Nade u bolje sutra i zahvalnosti jer imam krov nad glavom. Netko nema ni to.

Prenem se iz svojih misli i krenem prema prostorijici koja nam je kuhinja. Nije vrijeme za razmišljanje o onome što imam i onome što nemam. Vrijeme je da svojoj bolesnoj majci napravim večeru.

Večera koja nekome predstavlja obrok u par sljedova, njoj i meni je krumpir iz dotrajale pećnice s malo soli. Nekada nije ni to.

Ubacim drvo u peć koja nam grije cijelu kućicu u kojoj živimo i molim boga da ne bude još jedna hladna noć pred nama.

"Mamaa!" Pozovem svoju majku s uvijek suznim očima. Nije to od bolesti, to je od tuge.

"Evo me kćeri, sada ću."

"Samo lagano! Trebaš pomoć?"

Pitam je blago znajući da ne može sama, a opet s druge strane ne želim je podsjećati na nemoć. Multipla skleroza je zaslužna što je mojoj majci otet sjaj iz očiju, jačina u mišićima i vedrina u glavi. Prokleta da je!!

"Hvala kćeri.." kaže mi sa suzom u oku kad je lagano uhvatim pod ruku i krenemo za naš mali stol.

Mama, dok je mogla, zarađivala je da nas prehrani i mene školuje. Kako je bolest uzela maha tako je i njena plaća postala manja jer je bila svako malo na bolovanju. Lijekovi koji su joj potrebni, skupi su kao drago kamenje.

Nikada, ali nikada je nisam ništa tražila i nikada od mene nije mogla dobiti ružnu riječ. Nisam bila obučena kao moje prijateljice, nisam imala nove cipele i torbe, niti sam izlazila. Zadirkivali su me često,ali nitko nije znao koliko boli teret kojeg nosi ona i ja skupa s njom. Zahvalna što je imam nikada nisam ni pomišljala na nešto više.

Oca nemam. Nikada ga nisam upoznala i ne znam tko je. Jednom sam mamu pitala za njega, rekla mi je samo da on ne zna za mene i da je tako bolje. "Bolje nam je bez njega" , milo mi se nasmijala. Vjerovala sam joj, ali uvijek mi je falila ta očinska figura.

"Položila sam ispit danas" kažem joj vesela.

"Jao, zaboravila sam da je to danas bilo. Srećo moja ponosna sam na tebe! Nastavi tako i daleko ćeš dogurati. Znam ja da ćeš uspjeti!" Grlimo se i tješimo, svjesne smo i ona i ja da ne znamo što nam nosi novi dan u ovom bijednom životu.

"Naravno mama!" Osmijehnem joj se teškom mukom, dajući joj potvrdu iluzije izgovorenog.

"Hajde jedi sada, ohladit će se!" Vidim da joj ruke drhte i jedva vilicom nabada po tanjuru. Još malo i morat ću je hraniti. Morat će progutati ponos i pustiti jer ovo nema smisla.

Sljedeći dan donosi i lijepo vrijeme. Sunce puni moje izmučeno tijelo dok sakupljam snage za koncentraciju na predavanjima jer moram završiti to što sam i započela. Sve mora biti u roku i na vrijeme da mogu tražiti posao i napokon nam dati neku bolju budućnost. Sva sreća da je do kraja ostalo još mjesec dana. Nakon toga ću izići s diplomom pravnika ali prije toga moram odraditi završni rad..

Već sada znam da ću biti odvjetnica i braniti one koji su to zaslužili. Vidim se kao odvjetnicu koja nije izgubila slučaj. Ja sam ta koju je život naučio empatiji i koja se bori za svoj život. E pa tako se želim boriti i za nekoga kome je nametnuto loše,bez prilike da se brani i suprostavi.

Zanešena u mislima koračam kući nakon predavanja.

"Trebaš prijevoz?" Zaustavlja se automobil iz kojeg izviruje Klarina glava.

"Ne hvala, znaš da volim šetati! Vidimo se sutra!" Osmijehnem joj se i mahnem.

Zapravo je istina drugačija. Sramim se nekome pokazati gdje živim jer se bojim da će zadirkivanja i dobacivanja biti još veća. I zapravo bi mi godilo da neki puta netko poveze moje umorne noge jer pješačenjem mi treba ravno 45 minuta do kuće.

Nikada nisam nikoga dovela u svoju kuću. Svi prijatelji koje sam imala su bili prijatelji u školi i točka. Ne i izvan škole.

Otvaram vrata naše kućice. Na samom ulazu me zapuhne ustajali zrak i miris plijesni koja se proširila po zidovima.

"Mamaa stigla saaam. Malo ću ostaviti vrata da uđe svježeg zraka. Predivno je vani!" Skidam jaknu sa sebe i osluškujem majčin odgovor kojeg nema.

Pretpostavljam da je zaspala. Uđem u kuhinjicu i nalozim vatru. U lonac stavim grijati malo vode kako bi oprala prljavo posuđe i spremila nešto za jest. Znam da je i ona gladna. Idem zavriti da ju vidim samo.

Uđem u našu sobicu i ostanem bez daha. Napadaj panike me uhvati kad vidim majčino tijelo koje leži uz krevet.

"Mama!!Mama!! Jel me čuješ?!?! Mama!!" Ajme bože hladna je, ajme bože, moram zvati hitnu. Nemamo u kući ni mobitel ni telefon, trčim do susjeda i mahnito lupam po prozoru.

"Zovite hitnu!! Zovite hitnu, mama mi nije dobro!" Glava starijeg čovjeka izviri iz kuće i vidim da već tipka u mobitel broj i kreće za mnom prema mojoj kući.

"Što se dogodilo?" Pita me.

"Ne znam...našla sam ju..." tresem se od straha dok mi crne misli zavijaju mozak. Grlim ju i vučem u naručje dok njeno tijelo mlohavo pada.

"Probudi se mama, probudi se!!! Molim teee!" Teške suze počinju se kotrljati niz moje lice dok mi susjed govori da je umrla.

"Nije umrla!!!!Ona samo spava!! Spava..." plačem i grcam u boli dok ljuljuškam njeno sitno tijelo.

Stigla je hitna i neki čovjek u bijeloj kuti i crvenim hlačama prilazi meni i odvaja me od majke, dok se drugi nadvija na nju. Osjetim ubod injekcije i od tada mi sve ostaje u magli.

Neka magla proguta taj dan, neka ne vidim nebo od nje, jer trenutno je sva moja nada ugašena.