Opako Naopako

9

Bude me zrake sunca koje probijaju kroz prozorsko staklo, jer naravno,sinoć nisam navukla zavjese. Pokušavam otvoriti svoje slijepljene oči od suza ali ne uspijevam .

Žmirećki se ustanem i odteturam do kupaonice. Namočim lice vodom i nekako se dovedem u red. Kad u konačnici pogledam odraz u ogledalu, shvatim da izgledam kao buhtla. Našminkam se, što inače ne radim. Želim izgledati bolje. Ne samo danas ovako podbuhla, nego svaki dan.

Nakon sinoć nešto se u meni promijenilo. Na večeri sam osjećala tuđe poglede na sebi i lagala bih kada bih rekla da mi nije prijalo. Od danas želim da jedan od tih pogleda bude i Markov.

Znam da nisam ružna ali isto tako znam da sam se uvijek zatvarala u sebe i nikada nisam istaknula svoju ljepotu. Što sam bila neprimjetnija to je bilo bolje za mene.

Stavila sam puder, na lice, povukla tanku liniju tušem na kapcima i stavila maskaru da mi izvuče trepavice. Kosu sam na Erikov savjet malo ispeglala i podignula u visoki rep . Izgledam lijepo i drugačije. Zavirim u ormar i stvarno se moram zahvaliti Danili jer mi je opremila ormar lijepim stvarima koje si sama ne bih kupila.

Odlučim se za bijelu usku haljinu na velike cvjetove. Ističe mi obline koje sam dobila preselivši se ovdje jer sam se počela kvalitetnije i bolje hraniti.

Na noge nataknem sandale s platformom. Višlja sam i noge mi ljepše izgledaju a s druge strane, nije mi teško hodati u njima. Za kraj špricnem malo parfema kojeg sam dobila od Petra, ne želim ni razmišljati o onjegovoj cijeni. Na usne stavim crveni ruž i spremna sam.

Izlazim iz sobe i taman što krenem stepenicama dolje, čujem da se otvaraju vrata njegove sobe. Ne želim se okretati jer sam u fazi ignoriranja. Osjetim ga iza sebe, osjetim njegov pogled, njegovo kretanje i njegovo disanje. Sve je tako svježe od sinoć. 

Na ulazu u kuhinju čujem Petra i Tiu kako razgovaraju. Kažem glasno "Dobro jutro" i Tia se preplaši i odskoči od Petra. Izgleda kao da sam ju uhvatila u nečemu.

Hmm...da tu nemam nešto između nje i Petra? "Nisam vas htjela uplašiti" osmijehnem im se. I iza sebe začujem još jedno "Jutro" izrečeno dubokim seksi glasom u kojem još uvijek ima traga mamurluku. Tako jebeno zvuči. Tako muževno. To je glas kojeg bi poželjeli čuti kada u jutro otvorite oči.

"Izabela, dušo, izgledaš prelijepo! Zar nije krasna Mark?" Kaže Tia i ukopa me u mjestu. Strah me Markova odgovora. Pogledan u Petra koji se zadovoljno smješka, a zatim kratko uputim pogled prema Marku. "Zaista je."

Progovori dok me gleda u oči. Sve u meni zatreperi i brzo skrenem pogled prema Ti-i. Imam osjećaj da sve vide ono što osjećam, osjećam se razotkriveno i prozirno kada mi je on u blizini. Samo naš kontakt očima kao da je svima obznanio -ljubili ste se sinoć. Užas!

"Dodaš mi sok? Molim te?" Kaže mi nonšalantno kao da se sinoć nije ništa dogodilo. Kao da ta noć nije postojala. 

Zatrepćem par puta u nevjerici i dodam mu zaj prokleti sok. "Izvoli!" Nekako zgađeno mu kažem. Da li je moguće da se on ne sijeća? Da li je moguće da je bio toliko pijan i da mu to ništa nije značilo? Ne moguće.

Mark gdje si bio sinoć?" Pita ga Petar, a ja ćulim uši dok si kao nonšalantno mažem namaz na kruh.

"Khm, zašto je to bitno?"

"Zabrinuo sam se." Uputi mu duboki pogled i prisjetim se da moram saznati o čemu se tu radi. Možda najbolje da Tiu pitam.

" Treba krenuti dalje Petar, ne misliš li tako?"

"Slažem se sine!" Ne razumijem situaciju i o čemu pričaju ali onaj dio kada ga je nazvao sinem. Podsjeti me kako su veliki ulozi u igri između mene i Marka. Što bi Petar napravio kada bi saznao za nas dvoje. Prođe mi ta činjenica kroz glavu i nisam više gladna. Moram razbistriti mozak.

"Da li je Vince tu danas?" Pitam Petra.

"Da, zašto? Ideš nekamo?"

"Mislila sam da, imam dogovorenu kavu." Prposno se osmijehnem kako bi izazvala ljubomoru kod Marka. Nadam se samo da će me pitati s kime.

"O pa to je sjajno. A s kime ideš na kavu ako smijem znati?" Bingo!!

"S Aleksom, upoznala sam ga sinoć. Malo smo razgovarali i pozvao me na kavu. Čini mi se kao dobar dečko."

Ubacim svoj kruh u usta sasvim opuštena dok krajičkom oka gledam Maksa kako steže vilicu toliko jako da su mu zglobovi pobijeljeli.

"Na žalost Vinc je otišao majci i vraća se sutra. Ali može te Mark odvesti, zar ne Mark? Ionako ideš prema gradu?"

Zagrcnem se onim kruhom jer nisam to očekivala. Nemoj prihvatit, nemoj prihvatit molim te. Nisam još spremna biti s njim na samo.

"Može, naravno." Kaže on.

U pizdu materinu! Udah, izdah, udah, izdah. Ako ne možeš izbjeći situaciju obnda ju iskoristi što bolje možeš. Motoviram se u glavi i izbacim svoj najljepši i najuvjerljiviji osmijeh koji imam. "Hvala ti!" kažem mu veselo ali ta lažna zahvalnost ne dopire do njegovih očiju. Prozreo me taj tren.

"Idemo odmah?"

"Da naravno, ne želim da me čeka. Nisam tip cure koja kasni. Tia hvala ti na doručku, bilo mi je potrebno!"

"Uvijek dušo!"

Krenem ispred Marka tako da mu još jednom uspješno zamahujem svojom stražnjicom ispred nosa. Prćasta je i lijepo izgleda u haljini i znam da se to muškarcima sviđa. Ne može on biti toliko imun koliko ja mogu biti zajebana.

..Dok su tako izlazili iz kuće, dvoje starijih ljudi su ih ispraćali s osmjehom na licu i suzom u oku. Svjesni da im treba samo mali poticaj. Jer nekada..nekada su i oni bili takvi, samo što je vrijeme odnjelo svoje. Zbog nedostatka tog poticaja, kriju svoju ljubav i čuvaju je od svijeta. Možda je tako i bolje. Ono što je skriveno duže će ostati ne dodirnuto i ne okaljano. Čisto kao suza i sjajno kao biser...