Opako Naopako

4

Umorna od svega budim se ošamućena. Bacim pogled na sat i kvragu! Imam što vidjeti. Navlačim na sebe prvo što uhvatim i trčim u kupaonicu oprati zube. Otvaram vrata i tek trenutak kasnije shvaćam u što buljim.

"Sviđa ti se što vidiš?" Pitaju me zelene oči koje gledaju u mene. Savršen primjerak muškog roda stoji ispred mene...gol...golcat!!!

"Ajme sori, nisam znala" promucam i izletim van brzinom munje. Misli su mi u kaosu. Kako ću ja tom čovjeku opet na oči. Propast ću u zemlju od srama. Tako mi i treba kad nemam naviku kucanja. Jao meni!! Trčim stepenicama dolje da uhvatim negdje Vinca da me odbaci do fakulteta ako može.

"Gospođice Izabela, čekajte! Doručak?" Viče Tia za mnom.

"Žao mi je ali ne stignem, kasnim."

"U redu, ali Petar je ostavio nešto za vas pa uzmite prije nego što odete."

Pruža mi vrećicu dok joj brzinski dajem jedan zagrljaj.

"Hvala na doručku" predivna mi je misao što se netko za mene barem potrudio, znam da je plaćena vjerojatno za to, ali usprkos svemu toplo mi je oko srca.

Dok vani tražim Vinca vidim da je već u autu i čeka.

"Čekate mene?"

"A koga drugoga." Osmijehne mi se i upali automobil.

Dok se vozim,u tišini, misli mi jurcaju na Marka. Nisam mislila da ću ga tako upoznati. Taj stav, ta bahatost...svjestan je svog izgleda i ima svo pravo ovog svijeta hvalit se s njime. Ahh..duboko uzdahnem, bože što me čeka. Moram zaboraviti viđeno jer on je posinak mog oca. Iako nismo u krvnom srodstvu bilo kakve maštarije o njemu su nedopustive.

Zavirim u vrećicu koju mi je dala Tia i izvučem kutiju. To je mobitel. Širom otvorim usta i ne znam što bi mislila. Nikada nisam imala mobitel. Ovo ne mogu prihvatiti.

"Upalite ga, gazda vam je poslao poruku" dobaci mi Vinc prateći cestu.

"Malo dugme sa strane" kaže nakon što sam pet puta okrenula mobitel i ispretiskala sve dugmiće a niti jedan ga nije upalio.

"Hvala ti...mogu biti s tobom na ti?" Pitam ga obzirno.

" Naravno gospođice Izabela."

"Molim te samo Izabela."

"U redu. Izabela." Nasmije mi se i nastavlja gledati pred sebe.

Nakon što sam uspjela upaliti ovo čudo, odmah stiže jedna mala kovertica. Pritisnem na nju i prikaže mi Petrovu poruku:

"Pošto nisi htjela uzeti kreditnu karticu očekuj da nakon fakulteta Mark dođe po tebe i vodi te u kupovinu, rekao mi je da ste se upoznali jutros. Pa molim te kupi sve potrebno. Tia se riješila tvoje stare odjeće i obuće. I ne, nema limita. Nebo ti je granica, vidimo se na večeri... Petar"

Onog trena kad sam pomislila da je mobitel previše, ovo je previše. Mobitel je ništa. Ne znam kako se ponašati i što napraviti. Šokirana sam svime. Od činjenice da nikada u životu nisam dobila tako puno i ne želim ispasti potkupljiva i nezahvalna, do činjenice da po mene dolazi Mark. Nadam se samo da nije spomenuo kako smo se upoznali.

Jedva čekam odraditi još ovaj dan tako da mogu proći posjetiti majku. Užasno mi nedostaje.  Sva sreća pa je groblje u blizini fakulteta. Malo će me Mark sačekati, budem javila Petru.

Dolaskom na fakultet dočekaju me rezultati ispita od prije 3 tjedna.  Prošla sam!!! To je bio zadnji, To! To! To! Ostaje mi samo još za završni uloga tužitelja u nekom slučaju koji mi dodijele. Stvarno se veselim, nakon toga ću moći konačno potražiti posao i biti neovisna. Usprkos želji Petra da mi pomogne, ne želim mu biti na teret.

Dan je završio i uputila sam se na grob svoje majke. U grudima mi treperi osjećaj tuge što ju nikada više neću vidjeti. Nikada više neću pomilovati njeno lice i utješiti se u njenom zagrljaju. Ali isto tako drago mi je jer se oslobodila bola i patnje, koliko je meni bilo teško, njoj je bilo još teže. Slatko spavaj moja majčice i ne brini. Sa mnom će biti sve u redu. Jaka sam za tebe i za sebe.

Sa suzom u oku se udaljim od brežuljka koji ju pokriva i sjetim se da nisam javila Petru da ću malo zakasniti i da poruči Marku.

Taman što sam to pomislila mobitel mi zazvoni. Broj koji nema imena.

"Halo?" Javim se bojažljivo jer ne znam tko je s druge strane.

"Ako si mislila pobjeći, mogla si javiti da te ne čekam" duboki muški glas mi pošalje trnce niz leđa.

"Evo me stižem, samo sam na groblje otišla." Opravdavam mu se iako nebi trebala. Ispadam jadnica kao što i jesam.

Poziv se prekine i osjećam se glupo. Skroz smo krivo započeli. Ne znam zašto me to toliko smeta. Približavaju ći se parkiralištu. Krećem se kao paralizirana. Oči su mi zaljepljene na pojavi koja me čeka.

Tamna skoro pa crna kosa, malo razbarušena gelom, crne sunčane naoćale i tijelo bez greške. Čeka me naslonjen na crni sportski auto spuštenog krova. Bože čime me to kažnjavaš.

Ukradem još tren da ga bolje pogledam pa mu se počnem približavati.

"Hoćemo mi danas?" Pita me dubokim glasom skidajući pogled s mene. Zapravo nema što ni vidjeti. Mršavo tijelo obučeno u odjeću nedostojnu svega što me snašlo u ova dva dana.

"Oprosti...ovoga ja sam Izabela.." kažem mu u nadi da ćemo započeti neki normalan razgovor dok crvenim kao paprika od nervoze i scene od jutra.

"Znam." Kratko mi kaže i pali automobil.

Nakon par minuta šutnje primjećujem da me stvarno vozi u trgovački centar. Šutim i dalje jer sve ono što sam mislila izgovoriti i usprotiviti se, ostaje zatočeno u meni.

Samo zbog njega.

Parkira se i pogleda u mene konačno. Nagne se blizu mog tijela, dok nas centimetri dijele. Zatreperim u tom trenu dok osjećam novi nalet crvenila u lice.
Nadmenim glasom mi kaže: "Evo ti kartica. Zovi me kad završiš, imaš moj broj."

Jebote! Što sam ja očekivala! Šta??Da će m poljubiti? Lupim si šamarčinu u glavi i ostanem sjediti kao prikovana u sjedalu.

"Ideš danas? Žuri mi se!"

Otrijezne me njegove riječi i pokupim se iz auta. Drhtave noge me vode unutra zabranjujući sama sebi da se okrenem i pogled bacim  u njegovom smjeru.

Pakao, pakao me čeka! Nikada nisam imala dečka, samo simpatiju u osnovnoj školi. A sada sam upoznala njega i sve su se ove godine pretočile u tren. Interesiranje za ovog muškarca me pogodilo kao teretni vlak.

Moram ali stvarno ga moram izbaciti iz misli.

Tumaram centrom bez smisla. Nikada nisam voljela kupovati jer sam uvijek vagala da li ću imati što za jesti ili kupiti komad odjeće. Naravno da je ovo prvo uvijek pobijedilo.

Na kraju si kupim donji veš i par hlača i kosulja da imam za promijeniti, te jedne tenisice. Na kraju ne potrošim ni petsto kuna. Mada i to je previše. Nadam se da mi Petar ne će zamjeriti.

Uzmem mobitel i biram broj koji me zvao.

"Gotova sam." Kažem mu nakon što se javi.