Opako Naopako

17

Nervozno šetkam po kući vrativši se s posla. Već drugi dan a Marka vidjela nisam. Crne misli motaju mi se glavom. Da li je moguće da je otišao drugoj? Da mu ja nisam dovoljno dobra?

Grč u želucu koji me stišće brani ulaz hrani i vodi. Već sam lagano frustrirana samom tom situacijom i ne razumijem koji kurac se događa. Još je bolje to što nemogi nikoga ni pitati. Ne znam ni gdje je Petar.

Uf!!! Ljuta bacim cipelu s noge i pogodim malo ogledalce u sobi. Ono pada i razbija se u djelove. Sjajno!!! Baš jebeno sjajno!! Ustanem s kreveta kako bih pokupila djelove prstima. Pažljivo ih sakupim sve u plastičnu vrećicu. Samo što sam zakoračila prema izlazu vidim još svjetlucanje malog djelića koji je odletil skroz fo ormara. Sagnem se da ga pokupim i naravno da se porežem.

Znam da flastera u sobi nemam pa se spuštam u blagavaonicu. Maleni ormarić prve pomoći sakriven od pogleda stoji u samom kutu sobe. Šeprtljavo pokušavam otvoriti i ne uspijevam. Ljuta još više nabijam po promletoj kutiji dok me Tiine ruke be zaustave.

"Pusti Zlato, ja ću ti pomoći."

"Hvala ti Tia!" 

"Što se dogodilo?" Pita me dok kopa po kutijici. Pronalazi flaster i laganim dodirom mi ga stavlja na ranicu.

"Ogledalo mi je palo i porezala sam se." Uljepšavam istinu.

"Ruke ti se tresu i hladna si. Jesi li jela uopće?"

Zakruli mi želudac i nema smisla lagati.

" I nisam baš..." pokajnički kažem, osjećajući se kao malo dijete.

"Hajde sa mnom da ti nešto napravimo."

"Nemam baš teka..."

"Vjeruj mi da će ti ga ova moja juha potaknuti. Jesi li kada sumnjala u Tiu?"

Osmijehnem se njenoj izjavi kojom me pridobi.

"Naravno da nisam!" Šetkam za njom prema kuhinji dok me umiruje njeno prisutstvo. 

"Nedostaje mi mama mogu ti reći. Okružena sam muškarcima i stvarno nemam s kime popričati."

"Znaš da uvijek možeš sa mnom, bez imalo ustručavanja samo me pozovi. Znaš..znam jako dobro slušati.."

"Dogovoreno. Slušaš me sada?"

"Ne moraš ni izgovoriti, znam tvoju dijagnozu."

"Ma daj, zafrkavaš me. Da čujem što mi je." Nije svjesna da ni za sto godina neće pogoditi što mi je u glavi. Kaos...to mi je. Smijem se sama svojim mislima i njoj tako dragoj.

"Mogu biti s tobom na ti?

"Ne znam što si čekala do sada!" zagrlim ju i opet se odmaknem na svoju stolicu dok ona kuha svoju čarobnu juhu.

"Prepoznajem ja tu bolest iz aviona. Jednom kad padneš ne možeš to sakriti."

"O čemu pričaš Tia? Misliš da sam bolesna?

"Pa ne bih to baš tako rekla, ali jedna vrsta bolesti je, zove se zaljubljenost."

"Molim?" Počnem se smijati na silu. 

"Pa pobogu o čemu ti pričaš? Mogu se jedino sama u sebe zaljubiti."

"Ti meni zbilja želiš reći da ne postoji jedna osoba u tvome životu koja ti se sviđa?" Pogleda me dubokim osuđujućim, i ispitivačkim pogledom da se zamrznem u mjestu."

"Postoji..." Šapnem kad joj dam odgovor nakon nekog vremena. Suza izdajica mi kapne niz lice jer mi navala osjećaja jurne tijelom, a hormoni podivljaju.